Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

среда, 25. јун 2008.

Razgovor s povodom (099)


... 033. Berđajev je opisao i definisao pojam “stvaralačkog razvoja”. Vrlo često koristio sam ovaj pojam, kao antologičar, kritičar. Videti u mojim knjigama: u svim dosadašnjim izdanjima antologije srpske poezije “Nesebičan muzej” (1998, 2000, 2002, 2003, 2004), u studijama “Religija poezije, 1- 2” (2002), “Umetnost mahovine” (Ed. Braničevo, 2003) i dr. Da li vas zanima kako je tekao moj stvaralački razvoj?

Razgovor s povodom (098)



.....-Ne idete li i vi, kao književni kritičar, u neku svoju krajnost?
6.Nisam oboleo od neizlečive bolesti - biti apsolutno (uvek) u pravu. Bolestan sam od nekih drugih stvari; naučio sam s godinama da me lekari neće izlečiti, jer ću naposletku umreti. Bogočovek leči i čini telo besmrtnim. Bogočovek ponavlja da podnosim lance i telesno robovanje; On nas može osloboditi zasad samo duhovnog robovanja. Bogočovek nam je prijatelj više od svakoga,

уторак, 24. јун 2008.

Razgovor s povodom (097) - Како реагујете кад неко хоће корисно да вас исправи, и да вам покаже да се варате?


.... Urednik Umetnosti mahagonija: Ko su oni?
Miroslav Lukić: Kosik ih je lepo i tačno opisao... Kada bi ih poimenično popisao, spisak bi bio podugačak, duži od onog spiska svih zaslužnih umetnika koji su prošle godine dobili nacionalnu penziju – deset puta bi bio duži taj spisak... To su svi oni koji onemogućavaju Vas i mene, drugu i drukčiju Srbiju, književnost i kulturu...

Urednik Umetnosti mahagonija: Pitali su Vas jednom prilikom sledeće:“ - Šta mislite o džepnim izdanjima pesama?...Da li biste, u budućnosti, voleli da vidite objavljene vaše pesme iz romana i drugih knjiga u posebnoj knjizi?...” Odgovorili ste:” Pesme iz mojih romana, ne sve pesme, nego probrane, štampane u malom džepnom izdanju u 100. 000 primeraka, preduzimljivom izdavaču, donele bi prilično novca. Zašto ne ponudim pravo nekom od tzv. velikih izdavača da u posebnoj knjizi objave te pesme?
Pesme iz mojih romana već su - publikovane. Postoje digitalna (elektronska) izdanja mojih pesama iz romana “Ujkin dom”, “Dnevnik za Senkovića”, “Vlaške gozbe” i “Vašara Hiperboreje”(....)” –
Verujete li da će doći dana kada će početi da objavljuju džepna izdanja vaših romana, pesama, eseja?

Miroslav Lukić: To je san koji svaki pisac povremeno sanja...No, ja mislim da bismo time mogli i okončati ovaj razgovor, uz napomenu da je taj neostvareni san preuzet iz jednog nezavršenog razgovora, objavljenog na karaju izdanja PESME IZ ROMANA, koji nije izgubio na aktuelnosti iako su godine prošle...
Urednik Umetnosti mahagonija: Zar to nije dobar razlog da taj razgovor prenesemo i ovde?
Miroslav Lukić:Nemam ništa protiv. Taj razgovor je inače objavljen u knjizi PESME IZ ROMANA, štampanoj u simboličnom tiražu...
___


HIMERE
(IZ JEDNOG NEDOVRŠENOG RAZGOVORA
SA PESNIKOM)

- Kako reagujete kad neko hoće korisno da vas ispravi, i da vam pokaže da se varate?

1. Verovatno ste, postavljajući ovo pitanje imali u vidu Paskalove reči: “Kad nekoga hoćemo korisno da ispravimo, i da mu pokažemo da se vara, treba promotriti s koje strane on gleda na stvar, jer ova je obično istinita s te strane, pa mu tu istinitost priznati, ali mu otkriti stranu s koje je stvar netačna. On se time zadovoljava, jer vidi da se nije varao, no da je samo propustio da vidi sa svake strane; dakle, čovek se ne ljuti što nije sve video, nego neće da se prevario. - I možda to dolazi otuda što po samoj prirodi čovek ne može sve da vidi, i što se po samoj prirodi ne može varati sa strane koju uzima u obzir; na primer, opažanja čula su uvek istinita” (“Čula nas varaju samo kad u naša stvarna opažanja unosimo i ono što smo navikli vezivati za njih, i što nam stvara iluziju”).Reagujem baš onako kako je opisao Paskal. Ovo je stvar koju bi morao da uvaži svaki kritičar, kojemu je doista stalo do toga da utiče. Delotvorna književna kritika je poželjna.
Da li mora da se odgovori na sva pitanja ...i ... kojim redom?U telefonskom razgovoru rekoste da neće biti više od desetak, a na moj sto je stiglo duplo, i svako od njih podrazumeva i niz drugih (prećutnih) ? (....) Odgovori će zauzeti više prostora od, recimo, jedne stranice “Politike”. A to već unapred nije ohrabrujuća okolnost, ni za vašeg urednika, ni za eventualnog čitaoca...

001. Književna kritika ima tri vrste neprijatelja: uobražene prepredenjake, koji joj nisu nikad pripadali; ćepenaše, koji su se iz nje povukli; i rđave kritičare, koji je iznutra rastržu.
002. Ostrvljene svinje koje riju po groblju, raskopavajući sveže grobove i komadajući nadute leševe nemilosrdno, alavo - eto slike i prilike rđavih kritičara! Kaljavi ljudi vole kal, kao vampiri svežu krv.
003. Podzemna književnost živi životom prljavog psa, krmače ogrezle u svojoj kaljuzi.
004. Ako postoji podzemna, onda postoji i nadzemna, i nebeska književnost. Nadzemna se deli na mnoge vrste i podvrste. Postojala je i kuhinjska književnost, Rozanova... Pa - jekseraška. Po jekseru, koji su zakivali u telo Razapetog mučenika na krstu...

- Šta vas užasava (ako vas užasava?) kad gledate na sadašnjost i kada razmišljate o budućnosti?

2.Užasavaju me kad gledam na sadašnjost i kad razmišljam o budućnosti - preobražaji vampira, krvoločnost vampira...

- Kakva će biti umetnost budućnosti?
3. To je - tajna.Tajanstveni su putevi umetnosti budućnosti. Možda će umetnost budućnosti biti bogočovečanska. Jer, kako reče Paskal:”Mi ne poznajemo život, smrt, doli preko Isusa Hrista. Van Isusa Hrista ne znamo ni šta nam je život ni smrt, niti bog, niti mi sami...”
005. Poslednja tajna Isusovog Stradanja i Iskupljenja je jedan novi život, ne na krstu, nego u grobnici.
006. Paskal kaže da Hristos nije učinio nikakvo čudo u grobnici. Na zemlji nije imao gde da se odmori doli u grobnici.
007. Ko sme da uđe u grobnicu Isusa Hrista? (“Samo svetitelji ulaze u nju”. (“Isus Hristos uči živ, mrtav, sahranjen, vaskrsao.”) Zar to nije čudo?
008. Današnja umetnost je pod uticajem, ne demona, nego krvopija. Vrlo su retki stvaraoci dostojni Boga, sposobni da postanu dostojni njega. Vrvi od bednih ljudi, kojima se Bog ne pridružuje, jer je to nedostojno njega; ali nije nedostojno Boga da poneke iz njihove bede izvuče...
009. Treba raščlaniti današnju umetnost, nalik na alu nesitu. Jer 20. vek je za nama, a ono što je on izbacio na balkansko poluostrvo nalik je na litu koja ostane ne samo na obalama reka nego i na poplavljenim putevima i naseljima. Puno ima čudovišta i mutanata koje njihovi nametači nameću kao - poslednju reč umetnosti, a njihova trabunjanja kao remek - dela... Mutanti uspevaju u zlu, čak i kad se neko seti da ih ospori, poriče...
010. Kao bibliotekar, ja povremeno prelistavam ne samo knjige, nego i godišta ukoričenih listova i časopisa. Tako pre neki dan, dopao mi je do ruku dvobroj beogradske “Književnosti” (10 - 11/ 1980), posvećen mladoj srpskoj i hrvatskoj proznoj umetnosti, MLADA PROZA... ŠTA POSLE STVARNOSNE PROZE? (U koncipiranju ovog dvobroja učestvovali su V. V., knjiž. kritičar iz Zagreba i R. B. , urednik . - Razgovor o temi MLADA SRPSKA-PROZA - DANAS, vođen je u redakciji časopisa “Književnost”. U razgovoru su učestvovali: Radomir Glušac, Radoslav Bratić, Jovan Radulović, Zvonimir Kostić, V. Ć. Kazimir, S. H. Tančić, M. Pavlović, B. Aleksić, S. Radovanović, N. Šćekić i B. LJubinković. - S. Šejić je poslao napisan prilog. Pozvani su presipali iz šupljeg u u prazno na sledeće teme: odnos prema tradiciji naše proze - odnos prema prethodnoj generaciji i njihovim delima - način shvatanja prozne poetike - novine koje donosi vaša proza - koji je, po vašem mišljenju, najznačajniji elemenat umetničkog postupka u prozi (jezik, likovi, tema, itd.). Iz Šejića je progovorila trezvenost, prisebnost, gorčina, istina: ”...Otprilike ovako : evo, mi smo stigli, od nas sve počinje, držaćemo se u čoporu, jaki smo; zauzimamo redakcije, osvajamo Udruženje, ulazimo u žirije, proglašavamo laureate, dajemo vizu za večnost, uspavljujemo se i polako letimo prema nebu. To dobrovoljno pristajanje na “mišljenje iz rezervata” je našoj književnosti samo nanosilo štetu; jer se nije vrednovala knjiga, vrednovao se čovek: s kim je, je li podoban, ko stoji iza njega, ima li izgleda da se ubaci u “strukture”, da li je spreman da bude “naš“. da li je poverljiv i sl. Zar je važno šta i kako piše? Ako nam zatreba, lako ćemo ga progurati u Veliku ložu, a ako zatreba, namestićemo da bude Veliki majstor Velikog orijenta - sve se može kad se braća združe.... Zato su klanovi nužnost. Oni postoje, vitalni su, prilagodljivi su, treba ih samo legalizovati. Zalažem se za klanove koji bi branili određenu poetiku, koji bi okupljali pisce srodnoga duha.U našim uslovima, naravno, to je nemoguće, ti će klanovi i dalje biti polutajna društva, generacijska ili neka drugačija...”
Šejić podseća na Vinavera, citira redove koje bi voleo da je sam napisao:”Postoji opasnost u današnje doba, kada se traže rešenja i raspleti i suviše grčevito, - da li je to potrebno umetniku? - da se umetnici ne približe - u spasonosnom letu koji treba da ih oslobodi - suviše nekom od sunaca koje će im voštanu osnovu sa krila istopiti i uništiti ih. Ta su sunca pre svega sunca metafizike, ali ako je jedno sunce, drugi je elemenat voda, isto tako opasna zbog težine koju će da unese u suštinu krila”.Posle četvrt veka, kad su spale maske, sa mnogih metafizičkih jurišnika na položaje i sinekure, kad su poneki stigli i do najvažnijih i najvećih književnih nagrada u zemlji,a neki nisu dalje mrdnuli od prve svoje knjige (na žalost, kao R. G.),vidi se da je ta najavljivana mlada proza već bila stara i mrtvorođena. O toj prozi i njenim akterima, eto, jedan od učesnika je ostavio reljefno svedočanstvo.
011. I sam sam ostavio izvesno svedočanstvo o jekserašima u obliku eseja:”BUMERANG” (Almanah za živu tradiciju književnost i alhemiju, I, Beograd, 1998, str. 404 - 414) U bistroj vodi se vidi svaka žaba! Jekseraši su mi, kao urednici, odbijali rukopise romana, pa i one koji su sadržali mnoštvo stihova! Opisao sam način na koji je R. B. odbio moje rukopise... (isti esej, str. 414). Šejić ih je bolje ocrtao od mene. Ponoviću: U najvećim izdavačkim preduzećima osamdesetih, devedesetih, umesto institucije javnog konkursa i težnje urednika da objave najbolje ponuđene rukopise, ima toliko paučine “domaćeg pauka” i “pepela genija”, da iole ozbiljan čovek i pisac u tim redakcijama brzo dobije poriv da kija. Ako je zdrav, ako je sačuvao duhovnu jedrinu i prirodnu filosofiju...
012.Vreme je najbolji kritičar i sudija. Vreme ih je smestilo tamo gde treba.

- Šta vam pruža samopouzdanje i izvesno spokojstvo?
4. Šta drugo čoveku može pružiti pouzdanje sem istine; i zar išta drugo ne pruža spokojstvo do iskreno traženje istine? (...)
013. Kao dvadesetrogodišnjem pesniku, odbiše mi u “Prosveti”, onda ugledni i uticajni pesnici- urednici, rukopis knjige “Sudbina raba Miroslava”. Da li zbog neveštine sa kojom je pisan; ili sa nekog vanknjiževnog razloga? Možda se rukopis “Sudbine...” učinio urednicima kao neko trabunjanje? (Napisao sam duži esej “SAVEST”. To se, savesti radi, moralo učiniti.) Iznenađuje okolnost da su urednici, “mudro”otćutali, prozivku, pre šest godina, kada je objavljena, posle mnogo godina, “Sudbina
raba Miroslava”.014. Vinaver je 2. februara 1954. godine branio nagrađene pesme M. Pavlovića od pisca jednog članka “u kome je izražena nedoumica: pisac članka veli da pesme Mije Pavlovića ne razume, i da ga one opominju na trabunjanja, nekoga čika Milisava kamenoresca iz Užica”.
Vinaver lako dovodi u pitanje jednu preglednu formulu takozvane razumljivosti. Vinaver brani tzv. “nejasno”, koga ima suviše u svetu. Treba li poezija da bude razumljiva, pita Vinaver, to jest da protumači svet, i njegove pojave u jasnim formulama, makar se svet i ne mogao svesti na njih? Zar nema bezbroj nejasnih snova? Zar nisu viša čulna opažanja dobila oblik jasnosti samo naknadno, vekovnom navikom našom da stvaramo jasne situacione obrasce, po kojima ćemo se orijentisati u stvarnome svetu?...
015. “Poezija i umetnost dočaravaju duševna stanja, koja mogu biti i jasna, i manje jasna. Glavno je da sama poezija bude “prethodni podstrek našem duševnom radu”. - Pitanje je, dakle: da li je nečija poezija uspela da bude taj čulni i duhovni podstrek - kako tvrdi i traži Valeri. Poezija raspolaže, za takvo šta, ritmovima, slikama i bezbrojem čulnih nagoveštaja. Ako je poezija uspela da nas dovede u nadahnuti ples čulnih podataka, ona je postigla ono što se od nje traži. - Da li je Mija Pavlović pravi pesnik te vrste? Valeri i Eliot veliki su nesumnjivo. Je li Mija Pavlović zbilja veliki? Je li puki imitator? On se mnogo ugleda na Eliota. Eliot je i grub i prefinjen. U Eliotovim ritmovima žubore prastare pesničke slutnje pa se naglo i neočekivano razjare u najčistiju mađijsku lepotu. Mađija nikada nije bila posve razumljiva. Ona je oduvek zahtevala izvesnu nejasnost, da bi mogla što sigurnije dejstvovati. Svako doba traži svoje mađije, bar u umetnosti. Ne verujem da ih je ono, u nas u dovoljnoj meri našlo u Miji Pavloviću...” itd.
016. M. P. vraća milo za drago, ne oprašta,gornju rečenicu, ni pokojnom Vinaveru...
017. Treba im oprostiti; treba oprostiti svima onima koji nisu znali šta rade.
(....)
017 a . Spokojnim me čini pomisao da će se pravda ispuniti (pa i književna) makar odocnela pola veka i čitav vek! (....) Ispunila se u slučaju Dostojevskog, Rozanova, ispuniće se i u slučaju Vinavera...I ne samo Vinavera!...
- “...Um je precenjen. Um rađa bezumlje, sujetu. Pisci pre mene, i pisci koje sam poznavao, želeli su da budu umni, moderni, uspešni, sebični.
Istovarivali su iz svojih umova tovare tamne koji su se zvali lepim imenima i ovako i onako, ali koji su u svojoj biti samo senovite slike i sećanja na ono što je čuo, video, mirisao, okušao, dodirnuo, što je sve otišlo u prošlost, izmenilo se, onakazilo, raspalo, umrlo. Dugo sam se pitao i tražio odgovor: Zašto jednom ne sahrani mrtve i ne ostavi ih mrtvima, i ne beži, nego stoji kao groblje, po kome seni mrtvih igraju, koje čekaju nove mrtvace? Kada sam to shvatio, bilo je moguće usuditi se i započeti pisanje Opusa, ali ne više kao pisci stare škole, kao Balzak!
Iluzije su opojne, 95% pisaca 20. veka, pa i naših, pa i oni najveći, proživeli su vek u iluzijama. Odgajeni su na farmama nojeva. Mi i nemamo književnih veličana, bardova, mi smo smislili veličine i himere, jer smo mali narod i mala kultura, naše veličine su lokalne; višnji Jerusalim naše moderne umetnosti nikad nije ni postojao, tj. njegove kulise su se pretvorile i pretvaraju se neizbežno u carstvo mrtvih i u smetlište svetsko... Ali, to je tema za jedan drugi razgovor...”
Ove reči se mogu pročitati na Vebu ZAVETINA, fajl “Indeks luks”... Ne čini li vam se da su preterane? U 20. veku živi i Rakić, i Dučić, Rastko Petrović, Vinaver, Crnjanski (da navedemo neka od imena pesnika koji su imali unutrašnji život i stvorili opuse); mogu li se se oni dovoditi u pitanje?...
5.Isidora Sekulić, koja bejaše primer poligrafa, zapisala je povodom “siluete Rakića pesnika” i ovo: “ Čovek je slojevit, ne postoji kroz jedan dar i jedan poziv” (predgovor PESMAMA Rakića iz 1952, str. 13).018. Sekulićeva iz ovog stava izvodi sledeću tvrdnju, pozivajući se na “Geteovo učenje” , da je Rakić baš “doslovce ispunio: da i veliki čovek treba da živi kao običan čovek”. Sekulićeva skače sebi u usta, već u sledećoj rečenici. Ništa zato, Sekulićevoj je stalo 1952. godine da eventualne čitaoce Rakićevih pesama ubedi kako je dovoljno to što je Rakić “napisao samo jednu knjigu pesama. Nije bio ni isključivo zaljubljen u svoju poeziju, ni rob njen. Jer ni pesma ne može sve da obuhvati, i da izrazi celoga čoveka. (...) Rakić je entuziastički voleo pesmu, ali posle pesme , u njemu je ostajala još obimna ličnost drugih domena. Sigurno na štetu njegove pesničke figure, Rakić nije mogao da u liriku metne sav svoj zadatak, sve svoje biće, niti da veruje da se to može” (str. 13 - 14).
019. I. Sekulić tvrdi da je najviša pobeda i najviši dar : UNUTRAŠNJI ŽIVOT. “Rakić je imao pun unutrašnji život - piše Sekulićeva. -Nema ga svaki pesnik. Unutrašnji život, to je čitav jedan svet, i u tom svetu ona dragocena skrivena egzistencija kojom je čovek jači i viši od svega u spoljašnjem svetu. Apsolutno od svega. Jači i viši i od svog umetničkog dela. Umetničko delo, izbačeno u svet, načini čoveka zavisnim od množine stvari i okolnosti; umetnik počinje da se vidi kako ga svet vidi: ili se ponese, ili se poništi. Unutrašnji život jedini daje čoveku potpunu samostalnost, pruža mu u svima životnim prilikama dovoljnost u njemu samome. (...) Rakićeva samostalnost, između drugoga, bila je da ima samo jednu knjigu. A ljudi, čas po, pa zapinju za Rakićevu jednu zbirku pesama. Izvolte, trgnite, ocepite od Rakića i tu jednu zbirku pesama! I onda pogledajte. Rakićeve svetle oči govore: Kad biste znali što ne znate. Kad biste slutili šta mi još ostaje. Nije čovek ni sav ni najviši u zbirci pesama!... LJudima za volju je jaki i superiorni, naravno i ironični Rakić otštampao stih : da je tako mnogo obećavao, a tako malo dao. On sam, u svome unutrašnjem životu, takvom kakvom, znao je jasno, čvrsto, bez kolebanja, da je jedna njegova knjiga dosta. Pesnik je sa svojom poezijom izašao u spoljašnji svet, a onda se vratio u unutrašnji život...” (str. 9-10).020.Sekulićeva završava svoj predgovor dirljivim i tačnim rečima: “...Rakić je ostao tihorek, uzeo sasvim malo mesta za sebe i za svoju poeziju” (str. 30).Između raznovrsnih izdanja, Isidora Sekulić je preporučivala kao “dobra mala, džepna izdanja sa svedenim brojem pesama, izbor najboljega od najboljega. Ne može čovek uvek desetinu najmilijih “svojih” pesama tražiti među stotinom, prevrtati listove unapred, unatrag, ili krhati uglove stranica da bismo lakše našli što tražimo. Rakića treba izdati i u džepnom izdanju, ukusnom, u čvrsto a lako povezanoj knjižici. Muškarci imaju jedan stalan džep na prsima, tačno nad srcem; a žene, po pravilu, imaju u torbici u staru namirisanu maramicu uvijene kožne koričice od bivšeg kalendara, od bivše beležnice. Tu treba smestiti Rakićevu zbirku, tu sakriti Rakića. To bi bilo, po njegovom ukusu,druženje s njim, sećanje na njega, poznavanje obrazaca svih rodova njegove poezije” (str. 30- 31).020 a. To što piše Sekulićeva o malom džepnom izdanju, meni je blisko donekle. Nikada se nisam bavio statistikom, - koliko sam napisao i objavio pesama? Stvarno, koliko je toga objavljeno? Mnogo? (...)
020 b. Bodler je bio vidovit pesnik. Tvrdio je da će svet skončati. “Jedini razlog zbog kojega bi on još mogao da traje jeste njegovo postojanje. A taj je razlog slab u poređenju sa svim onim razlozima koji govore suprotno, posebno s ovim: - šta odsad ima svet da čini pod ovom kapom nebeskom?...” Predvideo je: “Mehanika će nas u tolikoj meri amerikanizovati, progres će u nama u tolikoj meri zakržljati svako duhovno svojstvo, da nijedna krvava sanja, nijedno svetogrđe ili protivprirodnost utopista neće moći da se porede sa njenim pozitivnim rezultatima. Od svakog čoveka koji misli tražim da mi pokaže šta još ostaje od života. Što se tiče religije, mislim da je o njoj uzaludno govoriti i tražiti njene bedne ostatke, jer izlagati se trudu da se poriče Bog jedini je još skandal u sličnim predmetima. Svojina je silovito nestala sa ukidanjem prava starijeg naslednika; ali će doći vreme kada će čovečanstvo, poput nekog osvetničkog ljudoždera, istrgnuti iz ruku i poslednji komad onima koji veruju da su legitimno nasledili revoluciju...”Prokleti vidovnjak, Bodler je ( po rečima Danila Kiša) stvarao poeziju koja je za njega bila “istovremeno etika, religija i estetika”...Dužnost pesnika nije da “slika svet, jer realizam je taština..., niti treba da ga objašnjava, jer pesnik je Bog i Satana istovremeno, demijurg, njegov jedini cilj i način jeste Lepota kao takva, lepota koja se ravna sa bogom, lepota koja kroz pojavnosti svakodnevnoga sveta doseže do platonovskih prauzora, koja kroz kontemplaciju i ekstazu domašuje natprirodno i supranaturalno...”020 v. Uporedite Rakića sa Bodlerom. (Ako je istina da su i jedan i drugi sanjali da napišu jednu savršenu pesničku knjigu?) Prva moja prava lektira behu soneti S. T. i jedan izbor prepevanih pesama Bodlera. Uočio sam već u prvim razredima gimnazije nešto zajedničko za oba pesnika: večnu nepriznatost.Ni Bodler ni S. T. nisu bili bogomdani pesnici, već sudbinski (Kišov izraz). Pod uticajem oba pesnika, našao sam naslov za svoju prvu napisanu (a izgubljenu) knjigu pesama “Pokislo cveće”. Nije mi bila ambicija da stvorim jednu knjigu poetske kvitesencije (kao Bodler “Cveće zla”,ili Rakić većinu svojih pesama). Već da se približim - himerama. Viđao sam u detinjstvu cigane na putu - Cigane iz Komše- ali me je istoimena Bodlerova pesma odbijala; i trebalo je da prođu godine, pa da shvatim i zašto (Bodler ju je pisao prema jednoj staroj gravuri, hladno i bez poleta)... Poezija je bila zamračena, tih godina i kasnije, a lažljiva modernost tako raširena, da jedino ako se poezija voli može se poznati (kao uostalom i istina)...
020 g. Šta je istina? Vidite da svako vaše pitanje sadrži mnoštvo prećutnih; i ja sam izabrao da makar dotaknem odgovore na neka od njih. Da bi slio kreativno i konstruktivno, pesniku je potrebno vreme, učenje, iskustvo, asimilacija toliko mnogo stvari, da bi to moglo biti, čak, tema jedne posebne knjige. Mlad pesnik luta, kao što svi lutaju u životu. Paskal je divno zapazio da je “tim opasnije što svak ide za jednom istinom; njihova greška nije što idu za jednom lažnom stvari, nego što ne idu (i) za drugom istinom”...
Tokom srednje škole stekao sam dva prijatelja, koji su imali književnih sklonosti, ali posedovahu i izvesnu dozu samoljublja. Jedan od njih mi beše dalji rođak;već je imao preko stotinu pesama, uglavnom pisanih pod raznoraznim (pomodnim ) uticajima; najviše pod uticajem okasnelih imažinista. Pokušavao je da piše i prozu, pod uticajem Lotreamona; donosio je svoje radove da čitam; hteo je da čuje mišljenje o svojim pokušajima. Bio sam nekoliko godina mlađi, i ne baš najpogodnija osoba za procenu tuđeg naprezanja. Drugi - strasni čitalac Montenja i Paskala, čitao mi je ponekad svoje beleške, paradokse, ne tražeći mišljenje.Nije jedan od njih bio anđeo a drugi životinja,ne. Na kraju su me, vremenom, nažalost, izdali. Ali, prvo su izdali sebe. Postali su nesrećni ljudi, jer oni koji su želeli da postanu anđeli, postali su - životinje...
020 d. Kiš piše :” Ambiciozni mladi Bodler shvatio je da je poezija romantizma sa Igoom dostigla svoju kulminaciju i da su za nove pesnike, za one koji tek dolaze, ostale još samo koske sa bogate, dionizijske trpeze romantičara. Ali on je bio svestan i toga da romantičarska poezija nije samo poetika, nego da je ona još i sistem mišljenja, religiozna i politička institucija, njihov krajnji proizvod, i da suprostaviti se romantičarima znači sukobiti se sa društvom u celini, sa društvenim ustrojstvom, i institucijama. Eto primera doslednosti, eto ključa za mnoge protivurečnosti Bodlerove: njegov život, njegov dendizam, njegov sukob sa svetom, jednako kao i njegova poezija i otpori koje je ona izazvala, biće zapravo borba protiv ustrojstva jednog sveta i jednog načina mišljenja, borba za nove vrednosti i nov duh. Ako je uspeo da privuče tolike pesnike i da izvrši tolike uticaje, onda se to može objasniti upravo ovom činjenicom: on je bio taj koji je prvi osetio duh novog vremena i nove poezije, on je bio taj koji je počeo da ruši stare vrednosti, a u ime novih, tek slućenih, on je bio taj koji je prvi naslutio i izrazio raspad svih vrednosti, društvenih i duhovnih, u njihovoj dijalektičkoj povezanosti, onih vrednosti dakle na kojima je počivala i čiji je duh izražavala poezija romantizma. Bodler nije pao kao žrtva alkohola i sifilisa, nije dakle postao prokleti pesnik po opredeljenju, nego su njegov život i i njegov pad bili nužnost, neminovna posledica jedne strasne i dosledne borbe...” (V. esej : Šarl Bodler, u knjizi Po-etika, Kolekcija DELO mali format / Poetika, Beograd, 1972, 42 - 55, str. 54)020 đ. Da li ste bili u prilici da pažljivo pročitate Sabrana dela Bodlera, da ja vas upitam? Ili, da li ste bili u prilici da pročitate sabrana dela Disa? Mogu li se i Rakić i Dis porediti sa Bodlerom?
020 ž. Ne dovodim u pitanje spomenute pisce, ne sečem granu na kojoj sedim; ali sam zadržao pravo da kritikujem ponešto kod spomenutih. Kada sam kritikovao neznanje Crnjanskog, samoljublje, ili podsećao na okolnost da nije stvorio dovoljno kao pesnik, navodio sam i argumente.Pa ipak, pokazao sam, da je Crnjanski, iako prava neznalica o Hiperborejcima, napisao dve odlične knjige o Hiperborejcima...Postoje najmanje dva moja eseja o Crnjanskom, i oba su veoma kritički intonirana...Vi ste, bojim se, pogrešno razumeli? Kritikovao sam precenjivanje uma, opojnost iluzija, laž da je postojao višnji Jerusalim naše moderne umetnosti... Postojalo je nešto drugo. Postojao je neko drugi. Postojao je Stanislav Vinaver, čija će se Sabrana dela valjda konačno pojaviti?!... .....
M. Lukić, u biblioteci u okviru rodnog doma u Mišljenovcu. Otac i stariji sin M. Lukića, na terasi nedovršene kuće u M. osamdesetih

Razgovor s povodom (096)


....Urednik Umetnosti mahagonija: U jednom od prvih govora posvećenih Dostojevskom, V. Solovjov tvrdi:”U prvobitna vremena čovečanstva pesnici su bili proroci i žreci, religiozna ideja je dominirala poezijom, umetnost je služila bogovima” (knjiga “Svetlost sa istoka”, Beograd, 1995, str. 65). Šta mislite o toj misli Solovjova, imajući u vidu da ste napisali knjigu “Religija poezije I-II”?
Miroslav Lukić: U istom govoru Solovjova, iza rečenica koje ste citirali, slede i ovi redovi:” Kasnije, sa usložnjavanjem života, kada se pojavila civilizacija zasnovana na podeli rada, umetnost se, kao i druge ljudske delatnosti, osamostalila i odvojila od religije. Dok su ranije umetnici bili sluge bogova, sada je sama umetnost postala božanstvo i kumir. Pojavili su se žreci čiste umetnosti, za koje je savršenstvo umetničke forme postalo glavna stvar mimo svakog religioznog sadržaja...” Itd. Solovjov je često u pravu. Religiozna ideja je opadala sa tsabla umetnosti tokom vekova kao što lišće opada u jesen; religioznost je tako retka kod tzv. savremenih umetnika. Ostale su po neke iskre religioznosti kod ređih pesnika, i svetskih i naših. Sastavljajući antologiju srpske poezije 20. veka NESEBIČAN MUZEJ Plus ultra ja sam tragao za tim religioznim iskrama u opusima srpskih pesnika spomenutog veka. Malo je takvih duboko spiritualnih pesama kakva je Kostićeva SANTA MARIA DELLA SALUTE. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati srpski pesnici čija se misao završavala Bogom... Zašto je to tako to je malo duža priča, ja sam je dotakao i ispričao u nekoliko drugih svojih knjiga...
Urednik Umetnosti mahagonija: U Vašoj knjizi PESME IZ ROMANA (Beograd, 2004 190 str.), napisali ste, kao neku vrstu objašnjenja, uz par pesama, zanimljive stvari o alhemiji... Da li je alhemija, vremenom, zamenila u stvaralaštvu savremenih pesnika religiozno?
Miroslav Lukić:Šta da kažem?Vaše pitanje me zbunjuje i nije mi najjasnije. Ali, moram da kažem i sledeće: Ta moja knjiga pesama –pesama probranih iz mojih romana, i ponajviše pesama vezanoga stiha – prećutana je. To što je o njoj napisana posebna knjiga jednog od naših književnih kritičara, ne znači mnogo, jer reč je o kritičaru inokosnom, i prilično starinskom, koji je tumačio samo neke slojeve tih pesama istrgnutih iz mojih knjiga (najčešće romana) “Ujkin dom”, “Vašari Hiperboreje” (prvo izdanje), “Dnevnik za Senkovića” (drugo dopunjeno izdanje) “Vlaška gozba” (knjiga treća, prvo izdanje) i “Misterije Saharin” (pilot izdanje)...
Urednik Umetnosti mahagonija: Samo pre četiri godine je bilo moguće prećutati, danas to više moje moguće.Zbog toga mislim da bi bilo dobro navesti, barem za čitaoce našeg časopisa (ovog tematskog višebroja) te pesme iz knjige PESME IZ ROMANA uz koje je dato i izvesno objašnjenje, kao i samo objašnjenje, koje će otkloniti i Vaše i čitaočeve nedoumice...
Miroslav Lukić: Nemam ništa protiv toga... ali moram Vam reći da još uvek traju prećutkivanja, koja treba učiniti smešnim...Pogotovu prećutkivanja u visokotiražnim štampanim medijima u našoj zemlji...



_____________


Motiv iz Drugog dvorišta*
1
Stogodišnji ratovi korova
i strah nerasvetljenog detinjstva,
izraz su zaboravljenog jedinstva
mora, nereda, noćnih šumova, tvorova.
Ko utovaruje stajsko đubrivo,
krade Bogu dane, doista
Rasipa vlastitu snagu,
izvlačeći se iz sebe, kao kišna glista.
Sporo isparava gomila
starog načina života, starih misli.
(Bazdi na pasulj prokisli!)
Očev pogled na svet
dvogrba je kamila,
ili tačnije: tužni vrabac pokisli.

2
Umetnošću se, pomišljam, đubri
stotinu uparloženih njiva :
sećanje, kao seme pasulja, bubri,
sećanje sećanjem otkriva
nepoznatu lepotu pejsaža - niz breg
se kroz suvu travu obilno sliva -
ne mutan potočić, otopljeni sneg,
već prethodnica potpunog saziva
slika, zvukova, ljubav, mržnja , strah,
šupljina u stablu, početak, četke
za ribanje, litica, izmaglica, vrbe.
Vraćaju se mutne povorke, na mah,
padine, rovovi, tišina praznih soba,
šerpe sa ranim rasadom, kamile jednogrbe...
DOKTOR FAUST
Rog, fagot, slutnja, ko san,
nagoveštava najgore, oho – ho!
jesen je u toku i težina
života bez smisla, eho
epohe (ne: svođenje računa,
nije zaista o tome ovo) –
iz srca pumpa talog
što pretvara krv u olovo.
Đavo (pritajen, iz prikrajka)
udesio je takvu situaciju,
za kakvom mašta kurtizane čezne.
Ko se opio životom, uzimanjem,
zar mogu da ga "ljubav" i
stid izleče (otrezne)?
(5. novembar 1994., oko 21:30 č.)



Bablje leto: DOKTOR ŽIVAGO
Ako Raj postoji, onda je to slika
živa kraka rečnog što na sever tone
kroz nepregledni vrbak! Kao harmonika,
širi se vidik. Skinuvši pantalone,
oblak se opružio po sprudu (nagota
– belina – brzo posivi, pocrni).
Iz šupljih vrba, kao iz fagota,
naviru mukli krici. Slično srni,
oprezni, zelenjak ili belouška šmugnu
od sandala šetača u vreže, čestar.
Sunce polako kruži, al' nikada ne
opiše u toku dana čitav krug, ko šestar.
Između tačaka gde sunce izlazi i zalazi,
otvorena je širom kapija Raja: ulazi!
_________

* U jednom od rokovnika našao stihove , iz juna 1984. godine. Sasvim slučajno. Trebalo je da se vratim umetnosti stvaranja stihova , jer to je važnije od svega. (14. 7. 1984.)
Ako jedan narod želi da se podmlađuje, to neće moći uz podršku politike, ili povećanja nataliteta. Neće se narod podmlađivati uz pomoć ekonomije velikih, svetskih sila, već uz pomoć umetnosti, koliko nacionalne i samorodne toliko i svetske! Uz pomoć – alhemije. Kako i zašto? Znala je Stara Evropa, znali su Grci. Zna običan svet koji živi sa nebom i zemljom u istoj ljubavi. Znao je i ponavljao Herderlnin...  
Otvarajući (proletos), 37. po redu Smotru (Homoljski motivi), koja nije samo vašar već i riznica narodnog stvaralaštva i imaginacije, i radost za mnoge, podsetio sam na hiljade prisutnih : Nauk budućnosti neće biti silne nauke, već verovatno, nauk o drevnim ljudima - alhemija.
“Alhemija je ono drevno znanje koje uči o svesnom isticanju milosti, grčki haris, latinski grata. To je zlato koje je zapreteno i izmešano u svetu, drugim rečima aša.
Alhemija ovo zlatno bivstvo zagreva, izdvaja, čisti, oslobađa, učvršćuje. Alhemija je negovanje i kult koji hindu mit naziva bućkanje putera u okeanu mleka. To je pradelatnost koju obavljaju bogovi : bućkanje je mešanje okeana mleka da bi se izdvojio puter - aša, zlato, čisto bivstvo. To je osnovno uverenje koje stoji iza svakog dela pradelovanja.”
“Nema boljeg primera od alhemije da bi čovek razumeo : šta je u drevnom dobu bio smisao ljudske delatnosti i njen cilj i njena priroda. Delatnost istorijskog čoveka se naziva rad; to je ono delanje čiji je cilj održavanje Ja, njegovo uvećavanje, moć, njegov imetak, slava. Tako je u istorijskom vremenu zemljoradnja, trgovina, ratništvo, državništvo, vaspitanje, učenje, obuka bilo sve rad, tako je postalo rad svaka delatnost izuzev jedino umetnosti. Umetnička delatnost je jedina koja je sačuvala i održala izvorni smisao delatnosti : ostala je duhovna služba koja ulepšava svet. Izvorno je svaki rad bio negovanje , i nikada nije imao značaj opstanka, a još manje individualnog ćara. Ako se iz delatnosti izgubi izvorni postupak negovanja, nestaje i sakralna prožetost, a s njom zajedno gubi se i smisao delatnosti. Zbog toga je potrebno da konačno i rad ostane besmislen. U drevnosti je delatnost bila takva vrsta negovanja kakva se danas može videti jedino kod genijalnog čoveka, koji s pobožnošću, sa strašću, s metafizičkim akcentom, na život i smrt čini ono što čini, i zna da rezultat njegovog dela ne pripada njemu, nego time on doprinosi uzdizanju i produhovljenju sveta. Povećavanju aše. Konačnom iskupljenju sveta.”
Druga, nepoznata Srbija, u kojoj nije zgasnuo žar žive tradicije, nego se provlači i kod neobrazovana čoveka kao tanka crvena nit , pesničko je i religiozno podneblje, ali iz toga ne treba izvlačiti nikakve političko - rasne programe, jer takvo nešto nikad dobro nije donelo. Tradicionalna kultura je ovde ili precenjena ili sasvim potcenjena, i to nije učinio narod. To su učinile tzv. učene glave. Najčešće profesori, skribenti, autoriteti. Takvima nikad nije bilo jasno da filosofija proishodi, kao Minerva iz glave Jupiterove, iz poezije, religije, neugasle žive tradicije. Pri tom uvek treba reći da živa tradicija nije samo folklor, da je složen fenomen, pogotovu na Balkanu, i posebno u severoistočnoj Srbiji, gde su kao susedi ili izmešano vekovima živeli Srbi, Vlasi, Cigani - da se ne prisećamo davne prošlosti, one od pre dva milenijuma. Kada su se mnogi zaboravljeni i iščezli narodi sa svojim jezicima i običajima ovde izmešali kao karte u špilu. Povest ili istorija nije ništa drugo radila do mešala karte pred neku novu partiju. Potomci pamte, velika većina, to mešanje karata, igre, pobede i poraze, recke, a o bilo kojoj karti u igri pojma nemaju. Time se ne bavi ni filosofija; tajnama se bavi poezija i religija.  U riznicama žive tradicije sačuvalo se ponešto, poneko zlatno zrnce. U orijaškom običaju dubočkih Rusalja, Velikih i malih, sačuvao se redukovan spomen na eleusinske misterije, koje su ovde verovatno doneli jelinski rudari ispirajući zlato u Peku, i ne samo u Peku. Samo biće Lepote  - heraklitovsko JEDNO, KOJE SE U SEBI RAZLIKUJE, bilo je prvo pronađeno u poeziji i religiji. Grci su dočekali da procveta cvet, koji je nedostajao svetu. BESKRAJNO - JEDINSTVENO. Pesnički i religiozni narod živeo je sa nebom i sa zemljom u istoj ljubavi i uzvraćenoj ljubavi, živeo je jedinstveno sa elementom u kojem se kreće, bio je po svojoj prirodi i u sebi samom jedinstven, pa je večnu lepotu čini se iskusio lako. Isto to smo nalazili po planinama severoistočne Srbije, u kućama neobrazovanih ljudi, i to nas je od mladosti privlačilo. Privlačili su nas i najneznatniji ljudi koji žive sa nebom i sa zemljom u istoj ljubavi i uzvraćenoj ljubavi. Privlačila nas je njihova narodna umetnost, poezija i religija. U suštini, privlačilo nas je PRVO DETE LJUDSKE LEPOTE, BOŽANSKE LEPOTE. Umetnost. (Zbog toga smo sanjali da upravo u tim oblastima jednoga dana sagradimo MUZEJ ŽIVE TRADICIJE.)
Slučaj komedijant dovodio nas je u nemoguće situacije. Već od početka 2001. godine krstarimo drumovima Srbije uzduž i popreko, severom, istokom i jugom; ponajviše se zadržavajući na jugu ; na planinama i predelima koji imaju svoju drevnu aromu i čekaju svoga slikara i pesnika. Činilo se da su ti putevi što vode kroz visoku svelu paprat i bukve, sneg i odbleske, nekako iskrsnuli iz zaboravljenog predanja. Ti putevi su nas vodili prekrasnim predelima, do vodenica potočara, čija su vrata zakatančena, do prestonice kornjača i do drevnog i malog ivanjskog groblja nad kojim dominira stari i stameni gorun, do zapuštene grobljanske kapele u kojoj nađosmo živu kornjaču. Videli smo gorštake, drvoseče sa starim nemačkim teretnim vojnim kamionom i borove srušene, preprečene preko puta u blizini Vlasova; videli smo Srbiju sa visine, sa planina; i ona iako tužna i snuždena ima svoje nepoznato i prekrasno lice, koje se osmehuje kad se putuje Moravom, rimskim ili carskim drumom prema Nišu...
  Otkrivali smo tako, ČESTO ZAPRETANE POD MAHOVINOM I PESKOM ZABORAVA, IZVORE NAŠIH VELIKIH, PROŠLIH I BUDUĆIH, PESNIČKIH TOKOVA. Zahvatali smo ŽIVU VODU IZ TIH IZVORA uz pomoć – alhemije... Ili ako više volite, uz pomoć jedinog svetlog putokaza - istinske i žive tradicije i narodnog stvaralaštva..
Grci će umetnicima velikoga formata uvek biti nezaobilazni i važni; njihova umetnost i njihova religija su ISTINSKA DECA VEČNE LEPOTE - DOVRŠENE LJUDSKE PRIRODE. To je bilo shvaćeno u prvoj polovini 19. veka. Herderlin je shvatio. Preko toga se vremenom prešlo, možda i stoga što Nova Evropa nije mogla do kraja da razume Staru Evropu. Jer mnogima nije bilo jasno, ni danas nije jasno, kako to da jedan pesnički i religiozni narod, bude istovremeno i filosofski narod? Racionalne bukagije ometaju saznanje, pre svega poimanje Nove Evrope poslednjih nekoliko vekova. Kakve veze ima hladna uzvišenost filosofije , tj. nauke, sa žarom pesništva, tajnama religije? Tu je zastala Nova Evropa, koja je nova samo po imenu. Čovek nikada neće biti sit od suvog hleba razuma, čak i kad je dobronamerno pružen, jer u njemu potajno vlada žudnja za nasladom za božanskom trpezom. Grci su to znali, pokazali, dokazali. Poezija i religija su početak i kraj te nauke koju nazivaju filosofijom. Znali su i pastiri i lautari u Zviždu i Homolju. Znaju svirači na bršljanovom i bagremovom listu.
U umetnosti se božanstveni čovek podmlađuje i ponavlja sebe. On želi da oseti samoga sebe, zato stavlja nasuprot sebi svoju lepotu. Tako je čovek dao sebi svoje bogove. Jer na početku su čovek i njegovi bogovi bili JEDNO, onda kada, sama sebi neznana, beše večna lepota.......

_________
Urednik Umetnosti mahagonija: Blisko Vam je shvatanje Solovjova, Berđajeva, o religioznoj komponenti ili ideji integralne umetnosti, i shvatanja alhemije Bele Hamvaša. Da li Vas lecne ljudska i književna sudbina Hamvaša, i drugih, zaboravljenih, nepravedno potisnutih? Pa ipak, nije li Vaše shvatanje umetnosti, njene uloge, danas, nešto drukčije od Solovljevog, barem sudeći prema ovim stihovima u Vašoj pesmi:
... Umetnošću se, pomišljam, đubri
stotinu uparloženih njiva :
sećanje, kao seme pasulja, bubri,
sećanje sećanjem otkriva
nepoznatu lepotu pejsaža - niz breg
se kroz suvu travu obilno sliva -
ne mutan potočić, otopljeni sneg,
već prethodnica potpunog saziva
slika, zvukova, ljubav, mržnja , strah,
šupljina u stablu, početak, četke
za ribanje, litica, izmaglica, vrbe.

Miroslav Lukić: Sve su to krupna pitanja, na koja bih radije voleo da odgovorim posebnim esejima. Kada sam spomenutu pesmu i stihove napisao, nisam čitao ni Solovjova, ni Berđajeva... Hamvašev slučaj je tragičan, strašan; slučaj ujaka Filipa Senkovića -slučaj Bore Mišljenovića je još strašniji: tom paradigmom sam se pozabavio temeljnije, ali i taj moj roman je prošao nekako nezapaženo. Pogledajte, ko je u to vreme nametan i štampan i favorizovan od strane srpskih izdavača, kritičara i medija. Govorim o poslednjim godinama 20. veka... Međutim, ne treba se nervirati zbog prećutkivanja u tiražnim štampanim medijima, ili masovnim elektronskim; selekcija je u titoizmu, kao i u postitioizmu koji traje i danas, negativna, užasna. Pogledajte ilustrovane novine u Srbiji, pojedine popularne televizijske emisije, i sve će vam biti jasno. Suviše je tih sinova i kćeri bivših pukovnika i generala JNA i tajnih službi u javnom i političkom životu kod nas i sada, dokj mi razgovaramo... Šta se ovde dogodilo u poslednjih dvadesetak godina? U poslednjih pet ili sedam godina? Lumpenburžoazija je ovladala mnogim javnim sferama, najvažnijim i najuticajnijim...
Na fotografijama: M. Lukić, devedesetih, u Mišljenovcu, ispred Kuće Lukića

понедељак, 23. јун 2008.

Razgovor s povodom (095)



....Urednik Umetnosti mahagonija: Na zvaničnom Veb sajtu Zavetina o Vama piše doslovno da ste «nepročitan pisac»? Vaša pesma «Kako se pravi novi korak u umetnosti?» započinje stihovima:»Evo temelja u blatu, u istinskom glibu / godina, decenija. U dijalogu sa sudbinom...» Gde je Vaš pravi temelj? U odlaganju, u oklevanju, u pokušaju da se sledi neki prirodni stvaralački razvoj?Zašto više cenite neuspeh od uspeha?Da li je Vaša pesma «Eva» autobiografska? U kakvoj su vezi Vaši pojedini ljubavni stihovi sa Pasijom po Amarilisu?Da li je roman Pasija po Amarilisu predmet uživanja ili saznanja? Da li je taj Vaš pozni roman delo griže savesti ili knjiga radosti, oslobođenja?Da li je Pasija po Amarilisu, ova knjiga upravo objavljena, nešto što je definitivno, čemu se nećete vraćatri i što nećete više doterivati? To su samo neka od mnogobrojnih pitanja koje su postavili posetioci bloga «Umetnost mahagonija»...

Miroslav Lukić: Pa tu ima najmanje nekih desetak pitanja, koja sadrže isto toliko ako ne i još toliko potpitanja, i zato predlažem – nadam se da ćete se složiti – da ovaj razgovor na neki način ograničimo, limitiramo. Pokušaću da odgovorim na sva pitanja, iako mi pojedina nisu najjasnija. Pođimo od poslednjeg. Da li je knjiga Pasija po Amarilisu, nešto što je definitivno?Naravno da nije. Roman se završava pozivom urednika Orfelina nepoznatom pošiljaocu fotografije, objavljene na samom kraju knjige ( na kojoj se vidi neka široka panonska reka, na kojoj je obeleženo mesto gde je potonuo Filip Senković), da se javi kako bi se zaista identifikovalo mesto gde je umoren jedan od glavnih protagonista ovog romana. To ostavlja mogućnost da roman jednog dana bude i nastavljen. U suštini – G. Pikon je to dobro znao – nijedan roman, slika, poema ma kako bio veliki, nije definitivan jer nije inkarnacija apsolutnog.Što se tiče ostalih pitanja, treba li da idemo redom?Od početka? Da li sam zaista «nepročitan pisac», kako je napisao jedan od naklonjenih mi književnih kritičara? Pogledajte ono što je do ovog trenutka napisano o onom što sam napisao. Pogledajte moju bibliografiju radova i broj radova o meni, pa sami izvucite zaključak. Ponekada mi se čini da sam ja pisao više o drugim piscima, živim ili upokojenim, nego što se pisalo o mojim knjigama. Dobar deo mog pesništva je nepoznat široj čitalačkoj publici u Srbiji, ili u susednim zemljama, zato što su moje pesničke knjige štampane okasnelo i u simboličnim tiražima. Ni o svim mojim romanima, onim objavljenim se ne zna dovoljno, jer su objavljivani u relativno malim tiražima, osim romana «Trgovci svetlošću». O nekim mojim romanima se pisalo više, o nekim drugima manje. Isto tako kada je reč i o mojim kritikama, esejima, antologijama. Dakle, izgleda da je tačno to da sam «nepročitan pisac»; ali to ne može ostati tako večito, zar ne, ja se barem nadam.Gde su moji pravi temelji? U toj mojoj pesmi koju ste spomenuli dat je odgovor na to pitanje. Međutim, potpuniji odgovor na to pitanje bi bio duži, mogla bi se o tome napisati brošura od nekoliko tabaka. Ako mislite da pokušavam da izvrdam odgovor na ovo pitanje, varate se. Moji pravi temelji su – u mom Delu, kome na žalost mnoge okolnosti nisu išle na ruku, mnogo šta je sputavalo njegov prodor. Moj neuspeh je temeljan, ogroman i ja sam se odavno suočio sa njim. Rećiću vam nešto paradoksalno: neuspeh je uspešniji od uspeha, barem od toga kako se kod nas shvata književni uspeh.Vaše pitanje da li je moja pesma «Eva» autobiografska možda je trebalo da glasi – koliko je autobiografska? Znate li ijedno delo na svetu, pa i najveća remek dela, koja nisu autobiografska? Roman ne piše mašina, sliku ne slika robot, sonatu ne smišlja vetar ili kompjuter, već – umetnik. Čitava je umetnost autobiografska, ali to treba shvatiti u tom smislu da biografija umetnika ponekada podzemnim svojim izvorima napaja ono što on uobličava, stvara; ne treba po jednom delu zato čeprkati i tražiti biografske detalje...Možda će roman Pasija po Amarilisu za neke čitaoce biti uživanje, za druge muka, za treće saznanje, podsticaj; za tvorca toga romana građa od koje se pošlo i koja je oblikovana i uobličena bejaše jedan lavirint u koji se ušlo kroz jedan slučaj, od koga se mogao napraviti i drukčiji roman, politički, kriminalni.Relativno rano sam napisao «Pesmu o smrti». Dozvolite mi da citiram jedan deo te pesme, koji je u stvari, skriveni sonet:



... Nagnut nad vlastitom sudbinom
i Jazovima duše,
da li se opet dvojim?

Zaustavljaju reku,
i junošu, kao dabrovi.
Šta će biti sutra sa životom mojim?

Razbojnici, književnici i fariseji
–okrečeni grobovi – seju ko pšenicu: smrt.
Ovaj vek je krt. Gluv. Govoriću starim
maslinama... Svet je kao Getsimanski vrt.

Šapućem, zagledan u beskraj,
u daljine plavičaste:ko me čuje kad svi spavaju?
Vek, kao sadista, guli kraste koje zarastaju.
Rane opet svrbe.Peku. Nemili anđeli ih zagnojavaju... itd.
Tu pesmu napisah davno, još kao student; rukopis knjige Sudbina raba Miroslava nudio sam ondašnjoj «Prosveti», ali odbili su. Taj odbijeni rukopis objavih decenijama kasnije pod istim naslovom. «Nemili anđeli» raznih fela behu oruđa sveta, oruđa uspavljivanja. Prozivao sam «nemile anđele» i u svojoj poeziji i u romanima. A u mom romanu Pasija po Amarilisu ti «nemili anđeli» su otkriveni pod svojim konkretnim imenima. 20. vek se istakao mistifikacijama večitih kontrolora pisanja i pesnika i sasvim je bilo prirodno da se preko utvrđenih monopola nameću raznorazni umetnici koji su prodali dušu nepomeniku. Pasija po Amarilisu dotiče dno toga veka i njegovu suštinu, stravu, ali na jedan bitno drukčiji, smireniji i argumentovaniji način, recimo od romana Momčila Selića, ili Milisava Savića, i drugih. Ponekada mi se čini da Filip Senković nije imao šanse, u tom i takvom svetu, kao pisac i pobunjenik koji je hteo da reši zagonetku sfinge. Sve više mi izgleda da je onaj sonet koji sam malopre citirao napisao Filip Senković, a ne ja. Filip Senković nije bio, dakle, u milosti gospodara sveta. Filip Senković je kao pisac nestao, a prilika je pružena novim «nemilim anđelima», koji su u stvari direktni potomci, sinovi onih prethodnih...
Fotografije M. Lukića na Palićkom jezeru (prva polovina juna 2008). Snimci koleginica:Dijane i Ljiiljane.

четвртак, 12. јун 2008.

Nastavak RAZGOVORA S POVODOM (094)

Prvi nastavak

Urednik Umetnosti mahagonija:"Čovek je slobodan samo onda kad služi istini. A istina se saznaje razumom", kaže Tolstoj. Ko je pisao Pasiju po Amarilisu: slobodan čovek, ili rob?
Miroslav Lukić: Ponekada mi se čini da je taj moj najnoviji roman, koji je najnoviji za druge, a za mene je više od senke koja me prati bezmalo dvadeset i kusur godina (od nerazjašnjene i tragične smrti majke mojih sinova, do juče, do trenutka kada je konačno rukopis otišao u štampariju i izašao iz nje sa slikom nekoga kome pčele izleću iz glave...) Čini mi se da je taj roman pisan u više ruku. Da ga je pisao i dopisivao, između ostalih, i pesnik-feniks. I večita sumnjalica. I neko koje hteo da sazna istinu, i razumom i na drugi način. Pasiju su pisale košmarne noći, sudbina, žalost, godine, neuspeh...sve knjige koje sam prethodno napisao i objavio, ili ih nisam objavio. Svi dnevnici i beležnice koje sam vodio decenijama i u kojima sam skupljao naizgled najnevažnije stvari na svetu. Kad sam ih zaboravio i ponovo prelistavao, godinama kasnije, pokazalo se da su zabeleške, čak i one najuzgrednije, mnogo bolje sačuvale neke stvari...Znači, da skratim, Pasiju je pisao neko ko je stremio istini, čovek koji nije napredovao brzo prema njoj, već sporije od mrava... Najvažnije istine Pasije nisu najjasnije, nisu transparentne, one će se najbolje razumeti između redova te moje najobimnije knjige, najobimnijega romana. Zahvalan sam prijateljima i malo više neprijateljima koji su me naterali da tu ogromnu knjižurinu skratim, da je vremenom svedem na mnogo manji obim, nego onaj koji je imala u početku i čitav niz godina...
Urednik Umetnosti mahagonija: Na ovoj vašoj slici, snimljenoj kako rekoste devedesetih godina minulog veka u vašem rodnom domu u Mišljenovcu, vi nešto listate, čitate? Neku od verzija Pasije?
Miroslav Lukić: Moguće. Kad sam počeo da pišem Pasiju,
taj rukopis koji je za mene godinama bio fantomski, a to je bilo već pola godine nakon smrti majke mojih sinova. Sve je nauk: tragedija, sramota, povlačenje od sveta. Posle toga, činilo mi se da pišem samo jednu jedinu knjigu i da je moram napisati, prolazio makar kroz razne i užasne stvari.
Pričali smo o istini, kopka vas istina. Istina je dobra analogija za lepotu - kaže Cankar - isto tako je objektivna kao i lepota. Lepa i neočekivana misao... Znao sam, pišući Pasiju, da istina ponekada može biti i neverovatna. Istina postoji i ja sam je tražio, i u životu, i pišući Pasiju. Nije bilo potrebno ništa da izmišljam, da lažem. Jer da sam ma šta izmišljao, lagao bih sebe i svoje najbliže...
Urednik Umetnosti mahagonija:Ivan Raos smatra da nema vernijeg pratioca od naše ružne prošlosti. Kako vi to razumete?
Miroslav Lukić: Ako uzmemo tu misao doslovno, ona je tačna. U to sam se ne jednom uverio, a posebno pišući Pasiju. Svetom vlada sebičnost, pa i u ponekim familijama. Narod je u pravu kad tvrdi da vuk svoje meso liže, ali tuđe ždere. Hteo sam da razumem i rešim zagonetku jedne prerane i besmislene smrti, slučaj jedne besmislene smrti, pošao sam od jednog slučaja, dakle, znajući za Šamforovu misao da je "providnost krsno ime slučaja", da je "slučaj nadimak providnosti". Nisam ja radio nešto novo pišući svoju fantomsku knjigu, to jest činio sam ono što su pisci oduvek činili - upoznavao sam svet, koji se sastoji od slučajeva. A slučaj može biti sreća ili nesreća. Ovaj koji je bio dosuđen meni, ako mogu tako da kažem, bio je nesreća. Velika... Prerana smrt je strašna, ali izgleda da je život još strašniji...Leopardi je pisao da smrt nije zlo, jer oslobađa čoveka od svih zala, i ujedno mu s dobrima odnosi i želje. Sećanje na jednu ili više smrti pomaže duhovnom životu. U razmaku od nekih šesnaestak godina nestale su sa ovog sveta dve osobe koje su mi bile veoma bliske: prvo ona koja je rodila moje sinove, a zatim ona koja je mene rodila, koja mi je pomogla kada je bilo najteže. Tokom tih godina ja sam pisao Pasiju, ne bojeći se smrti, često razmišljajući o njoj, i ta razmišljanja ne behu uzaludna i beskorisna.Naprotiv....
Urednik Umetnosti mahagonija: Ne čini li vam se da je vaš roman pretužan, preozbiljan, nezabavan, da neće u prvo vreme imati široku publiku?
Miroslav Lukić: Ha, ha... To je sve prilično neodređeno, proizvoljno, to pretužno, preozbiljno, zar ste zaboravili šta je roman po svojoj definiciji? Što se tiče široke publike, pa, valjda će je biti vremenom? Sada kada je tek odštampano prvo izdanje u 500 primeraka bilo bi neumesno pričati o nekakvoj širokoj publici, zar ne? Zahvaljujući naporima i agilnosti izdavača, knjiga je već stigla do 100 prvih čitalaca. No, da li će je oni odmah čitati, ili će zastati posle prvih pedesetak strana, ko to zna? Sa nekim prvim čitaocima imao sam prilike da porazgovaram i slatko sam se smejao dok su mi pričali šta im se u knjizi dopada... Jer ja Pasiju nisam napisao da se nekome uopšte dopadne... Ne, ne...*
_______
* Uskoro sledi novi nastavak... Slobodno komentarišite sve u ovom Razgovoru sa povodom. Ako i sami imate izvesna pitanja za pisca Pasije po Amarilisu, uputite ih na sledeći i-mejl urednika koli@verat.net.

среда, 11. јун 2008.

PASIJA PO AMARILISU, najnoviji roman M. Lukića (093) / Razgovor s povodom


Razgovor s povodom


Upravo je objavljen roman Miroslava Lukića Pasija po Amaralisu (Požarevac, Edicija Braničevo, 2008. 327 str. 21 cm. biblioteka Kula, knj. 12). Izdavač preporučuje ovaj roman laskavim rečima:

"...Pre Lukićeve Pasiju po Amarilisu, napisano je mnogo, premnogo romana i povesti o lavirintima Trećeg Rima; među kojima u svetu, pa i kod nas ima i veoma zanimljivih i podsticajnih knjiga (Grobnica za Borisa Davidoviča od Kiša, recimo); međutim, ko će te knjige čitati, kad đavoli zaista odu, kako glasi jedno od poglavlja u Pasiju po Amarilisu, i kada dođu majmuni, oni majmuni Šklovskog?Verovatno jedan od svojih najboljih romana, uz romane Liturgija, Ujkin dom, Rečnik prototipa, Miroslav Lukić nije napisao po porudžbini vremena, epohe i izdavača. Već po onom unutrašnjem glasu duše, savesti i srca, koji nikada nije mogao biti ugušen i sapet.Verujem da je Lukić stvarao i stvorio Pasiju po Amarilisu, kao što je Bog stvorio svet, da bi mu rana usamljenost bila manje bolna. Ili još tačnije : Lukić je stvorio Pasiju po Amarilisu, možda da bi mu kasna usamljenost bila manje bolna... Ovaj pisac je imao snage, i poželjan stvaralački razvoj, da se uhvati u koštac sa izazovima umetnosti pisanja romana, sa onim izazovima na kraju kojih su zastali Dostojevski, pišući Braću Karamazove, Idiota, Zle duhove, Zločin i kaznu, ili Tolstoj pišući Rat i mir, Anu Karenjinu i Vaskrsenje.Lukić je Pasiju po Amarilisu pisao u najgore vreme, u izvesnom plodnom zatišju za koje se "izborio" pišući u senci, daleko od halabuka, nešto vrlo važno i dragoceno, izuzetno. U Pasiju po Amarilisu ima toliko likova i situacija, kao na kakvom velikom vašaru, da je nemoguće ne samo sve prebrojiti, a nekmoli o svemu tome pisati...."

Urednik Umetnosti mahagonija: Da li je ova pohvala zaslužena, ili je malo preterana? Da počnemo time, ako nemate ništa protiv. Želimo da Vas pitamo više stvari. Između ostaloga i to, baš zato što se poklopilo objavljivanje Pasije i tematskog osmobroja "Umetnosti mahagonija", kako Vam se čini ono što je do ovog trenutka objavljeno kao uvod u vaše stvaralaštvo u našem časopisu?

Miroslav Lukić: Kao prvo, hvala zbog objavljivanja tog osmobroja "Umetnosti mahagonija" posvećenog uvodu i uvidu u ono što godinama radim daleko od očiju javnosti. Da li su pohvale upućene Pasiji od strane izdavača preterane, to ćete shvatiti kad pročitate taj roman do kraja. Dobro je kad postoji oduševljenje izdavača i vera u rukopis koji objavljuju. Ja sam Pasiju pisao više od 20 godina, prošla je kroz toliko verzija, da bi papir potrošen na njeno pisanje napunio jedan teretni vagon!A što se tiče vašeg tematskog osmobroja, video sam samo deo. Primetio sam da nekih kritičara, pisaca-kritičara, nema koji su pisali o pojedinim mojim romanima mimo struje i sa izvesnim udubljivanjem (mislim prevashodno na profesore i pisce M. Milanovića i M. Uskoković)....
Urednik Umetnosti mahagonija: Naša je ideja da ovaj razgovor potraje, da, u stvari, ima nekoliko nastavaka i da u njemu pretresemo neke stvari, onako oči u oči, ako nemate ništa protiv... U ovom postu objavljujemo jednu Vašu fotografiju sa Vaše konferencije za štampu povodom izlaska pilot izdanja Vaših Sabranih dela pod naslovom "Umetnost mahagonija" oktobra 2002. godine u Beogradu, koja je ignorisana od beogradskih medija...
Miroslav Lukić: Pa o tome je pisano. Zašto bi se beogradski mediji bavili mnome, mojim delom, koje je uglavnom nastajalo na periferiji srpske književnosti i dolazilo iz neočekivanog pravca? Otada je prošlo šest godina... i stvari se nisu promenile nabolje... i ko zna koliko će još vremena proteći dok ovde ne počnu da se stvari menjaju na bolje? To nije samo problem srpske književnosti, već i srpskog društva i mentaliteta. Znači, šest godina je prošlo. Moji đaci koji su učestvovali na toj konferenciji, sada su studenti druge ili treće godine fakulteta... Čitav tok te konferencije je snimljen, postoji skoro dva časa nemontiranog snimljenog materijala, i to je slika neke Druge i drukčije Srbe, koja se ne vidi i koja nema prilike da se vidi... Možemo o tome da razgovaramo. Možda ćemo moći jednog dana, koji nije tako daleko, da delove toga snimljenog materijala učinimo dostupnim najširem krugu ljudi preko interneta?... I tada kada je bila ta konferencija za štampu ja sam pisao jednu od verzija Pasije... Pisao sam i nisam bio siguran da će to iko ikada objaviti... nisam bio u pravu...
Urednik Umetnosti mahagonija: O čemu govori Vaš najnoviji roman? To nije samo tragični roman jedne nesrećne žene, to je zar ne složena priča i o jednom bivšem pukovniku bezbednosti i strahovitim mrežama koje su ispletene oko onih koji su ybog nečega uzeti na metu?
Miroslav Lukić: Hm... Pa to je u početku bio sasvim drukčiji roman, neka vrsta oproštaja sa Filipom i Avgustinom Senkovićem... ali se vremenom usložnjavalo sve... i sad je postalo nešto što nije zgodno da ja objašnjavam... Prepuštam to pozvanijima, da čujemo malo mišljenje i drugih. Meni je važno mišljenje i najobičnijih čitalaca, kao i onih koji sebe smatraju tumačima romana... Sad je prilika da svi oni koji budu pročitali ovaj roman, da iznesu svoje mišljenje o njemu, bez dlake na na jeziku. Sad se situacija promenila, zar ne, ako neće da objave prikaze i tumačenja u najtiražnijim štampanim medijima ("Novostima", "Politici") objaviće u elektronskim medijima, jer ih ima? Ne mogu me više skrivati pod koritom, kao maćeha Pepeljugu. Prošlo je to vreme, ruše se monopoli, a monopoli su ovde sahranili i ubili mnoge talentovane ljude, ne samo pesnike i pisce, i druge... *
___
*Nastavak ovog razgovora će biti publikovan narednih dana u nekoliko nastavaka...

уторак, 3. јун 2008.

DIJAGRAM U PESKU (092)

Svih trideset i dva naslova UMETNOSTI MAHAGONIJA - 35 knjiga - kroz nekoliko nedelja će biti odštampano i ukoričeno. Uspeo sam da zaokružim posle niza godina trud kojim je bio ispunjen moj život poslednjih tridesetak godina. Mogu da budem zahvalan na svemu tome Bogu, stvaralačkom razvoju, (s)trpljenju. Dok sam radio i pripremao poslednjih nekoliko knjiga, umrla mi je majka, Natalija Lukić (31. maja 2002. godine, negde oko 9 i nešto pre podne, na VMA). Bila je to druga, neočekivana smrt, u maju, šesnaest godina posle prerane smrti moje prve supruge Miljane Vićentijević - Lukić. Napustile su pod neobičnim, nikad do kraja razjašnjenim okolnostima našu zemaljsku familiju, i prešle u onu ogromnu i veću, Večnu, Familiju Božju. Nisu dočekale da vide objavljene sve te moje knjige. Zbog toga njima posvećujem taj Opus - u celini. Mojoj majci i majci mojih sinova. Mogla bi se napisati knjiga o radu na tolikim knjigama (T. Man je napisao knjigu o nastanku romana DOKTOR FAUST); mogla bi biti od neposredne koristi kako potonjim generacijama, tako i savremenim istraživačima i tumačima svega onoga što sam napisao. Međutim, nije vreme sada za to, a možda nemam ni volje da prionem i na taj posao? Ako nekada budem skupio snage i volje da se okušam i na tom polju, onda bi takva knjiga morala biti napisana na osnovu mojih beležnica i dnevnika koje sam vodio poslednjih četvrt stoleća... Međutim, to je čitava jedna neprohodna i gusta (pra)šuma napisanog, u koju se ne usuđujem da zađem.

Znam šta sam - uradio! Ispunio sam jedan veliki zadatak. Ispunio sam ga sa energijom i upornošću kakva je kod nas Srba bila data jednom naučniku, vizionaru, pronalazaču - Nikoli Tesli. Jer on je ponekad imao energije napretek.
Kada je prihvatao neki zadatak, nije to činio sa rešenošću koja je svojstvena običnim ljudima. Za njega je to bio sveti zavet, pitanje života i smrti. Znao je da će stradati ako ne uspe. Slutio je da se negde duboko usvesti nalazi rešenje, kad još nije mogao naći način da ga izrazi.
Tesla je - zbog toga mi je mnogo drag - bio jedan od trgovaca svetlošću. Bio je to doista više nego i jedan drugi srpski vizionar i pesnik 19. i 20. veka. Imao je uvek izvanredan vid i sluh.Jasno je mogao da razabere predmete u daljini onda kada drugi nisu mogli da vide ni njihove obrise. Godine 1899, kada je prešao četrdesetu godinu i svoje eksperimente izvodio u Koloradu, bio je u sanju da savršeno jasno čuje prasak gromova na udaljenosti od 550 milja. Granica slušne moći njegovih mladih asistenata jedva je prelazila 150 milja, što znači da je njegovo čulo sluha bilo trinaest puta osetljivije od njihovog, mada je u to vreme, Tesla, bio gluv kao top (kako sam veli) u poređenju sa oštrinom sluha koju je imao u doba nervne napetosti. Sunčevi zraci, kako je Tesla jednom rekao, izazivali bi tako snažan potres u njegovom mozgu da bi ga ošamutili. U mraku su Teslina čula bila osetljiva kao u slepog miša i mogao je da razazna postojanje nekog predmeta na udaljenosti od 12 stopa čudnim osećanjem jeze na čelu...Podsećam kako je Tesla stigao do otkrića obrtnog magnetnog polja.
Jednog popodneva, koje je zauvek pamtio, uživao je u šetnji po gradskom parku sa svojim prijateljeom, kome je recitovao poeziju. (Svedočanstvo je iz prve ruke, autentično!) u to vreme znao je napamet cele knjige, od reči od reči. Jedna od tih knjiga je bila i Geteov FAUST. Sunce koje je zalazilo podsetilo ga je na čuveni odlomak : Dan je pri kraju; ono, sve dalje sja / hita da drugi oživljava svet. / O, što me krila ne dignu sa tla, / pa za njim, večno, da upravljam svoj let! // Divnog li sna dok ono dole kreće! / Ah, kuda lete krila bestelesna / telesna krila vinuti se neće! (FAUST, I deo "Pred gradskim vratima", prev. B. Živojinović). Dok je izgovrao na nemačkom ove nadahnjujuće reči, sinula mu je ideja, i u trenutku je otkrio istinu. Štapom je nacrtao dijagram u pesku, koji je njegov pratilac savršeno shvatio i koji je šest godina posle toga izložio u svome govoru u Američkom institutu elektroinžinjera. Slike koje je video bile su čudesno oštre i jasne i imale čvrstinu metala ili kamena, u tolikoj meri da je rekao svome prijatelju :
"Pogledaj moj motor. Pazi kako ću sada da ga pokrenem u suprotnom smeru". Tesla nije mogao da opiše svoja osećanja.
Govorio je kasnije:"Da je Pigmalion video svoju statuu kako oživljava, ne bi mogao biti potreseniji. Hiljadu tajni prirode na koje sam mogao da nabasam, dao bih za ovu jednu tajnu, koju sam od nje oteo, uprkos svim čudima i opasnostima po svoj opstanak..."

(Jun, 2002) Miroslav Lukić
Ovaj tekst je Miroslav Lukić objavio negde pri kraju knjige "Dug pogled unazad" (str. 63-65), i ovaj tekst potvrđuje Lukićevu izrazitu stvaralačku samosvest. Nekoliko Lukićevih tekstova koje je kolega R. Belatukadruz otrgao od zaborava, potvrđuju takođe Lukićevu samosvest, kao i neku vrstu kritičarske, analitičke nadmoći. Više je i dragocenije stvari o pojedinim svojim knjigama, pa i o stvaralačkoj tajni, rekao Lukić nego svi njegovi dosadašnji kritičari. Na jednom mestu, Lukić je indiskretno izrazio nezadovoljstvo opštim stavom tzv. oficijelne i tekuće književne kritike kod nas prema njegovom opusu, ali i nezadovoljstvo onim kritičarima koji su prema njemu tobož bili dobronamerni. Lukić je u stvari skoro nepročitan pisac, kako jednom prilikom reče M. Mrkić; i Lukić ima pravo za ono što govori i piše i zastupa, i kao pisac, a naročito kao izdavač, i urednik nekoliko književnih časopisa. Reč je o stvaraocu nepotkupljive savesti, velikog talenta i samopregornom, nesebičnom književniku. To je pisac koji zna šta je stvorio, a nadamo se da će to donekle postati poznatije i najširoj mogućoj javnosti, kako u Srbiji, tako i izvan Srbije...

Kraći pogled unazad (091). - Izazov, Podzemna književna kritika, Slučaj "vlaške gozbe",

Želim da skrenem pažnju na još jednu stvar. Na trotomni roman "Vlaška gozba", objavljen u okviru "Umetnost mahagonija". Te knjige više nema u Sabranim delima objavljenim pod naslovom Večiti čudesni korenovi, 2006. godine. Da li se i ta ogromna knjižurina izgubila negde usput?
Ne. Lukić je konačnu verziju "Vlaške gozbe" objavio pre nekoliko godina u jednom od svojih književnih časopisa, skresavši je na stotinak strana. Da li je pisac poslušao svoje kritičare, i one koji su ga hvalilili i one koji su ga tajno ili javno kudili? To je tema koju bi vredelo istraživati.
Lukića je, pre nekoliko godina, žestoko napao, baš zbog prvobitne objavljene verzije "Vlaške gozbe" jedan od slobodnih strelaca; i taj napad je imao i svoj uzbudljivi epilog u Lukićevoj knjizi polemika i eseja Poslodavac Keops, koja je, hvala bogu, dostupna u celini kao knjiga na Mreži (internet adresa www.zavetine.rs/ besplatni digitalci). Dostupna je na mreži i konačna verzija "Vlaške gozbe", i te podatke treba podvući, kao i druge - gde se sve i šta može naći na Mreži danas od ovog veoma plodotvornog pisca, decenijama sakrivanog i guranog na periferiju srpske književnosti.
Zapravo, nemoguće je jednim tematskim višebrojem internet časopisa obuhvatiti sve o jednom piscu. Dobro je, što je uopšte došlo do objavljivanja ovog višebroja, koji otkriva dobar deo jednog pravog balkanskog književnog arhipelaga. Ne više zbog samog pisca, nego zbog mnogih drugih stvari. Sa ovim tematskim višebrojem će biti mnogo jasnije, šta je u suštini i zašto prikrivano kada je reč o Miroslavu Lukiću. Svaki od postova ovde objavljenih dopušta mogućnost komentara. Najbolje bi bilo da se to čini pod punim imenom i prezimenom, ali je ostavljena mogućnost i za anonimne komentare. Lukićev Opus je izazov, kako za ovo vreme, tako i za ono koje tek nailazi...Ili Vi mislite drugačije?...

Dug pogled unazad, 9 (090) REČNIK PROTOTIPA

REČNIK PROTOTIPA se prvi put objavljuje
u okviru Opusa UMETNOST MAHAGONIJA,
tek ove 2002. godine, dakle, mnogo godina nakon što je knjiga napisana...


Uvod u ovoj roman, objavio je novopokrenuti časopis NAŠ TRAG (Velika Plana, maj, 2002), a kraj - kragujevački LIPAR.
Ova obimna knjiga je prošla kroz mnogo verzija i naslova; najavljivana je pod drugim naslovima. Tekst ove knjige pripremljen je za štampanje pre nekoliko godina, ali ja , iz ovih i onih razloga, nisam žurio sa tom knjigom. Jedini koji je čitao rukopis ove knjige u celini, bio je neko ko mi je veoma blizak. Drugi koji su čitali samo fragmente njene, govorili su mi da sam knjiga sveta, sveta jednog podneblja, starobalkanskoga, srbovlaškoga, da sam sav ispisan rukom toga sveta i podneblja, i da su svi darovi u meni darovi toga sveta i podneblja...
Ne mogu da zabranim da me tako čitaju nepismeni i neupućeni; ja znam i osećam da oni ne znaju ko sam ja, da mi čak ni ime ne znaju! Ne poričem, dakako, da je svet mnogo pisao nezgrapnom rukom po srcu mome, da mi je mnoge i netražene darove utrpao u srce. Jer - evo prave odgonetke, zašto nisam žurio sa objavljivanjem ove knjige - oklevao sam da je zaokružim želeći da izbrišem sve pisanje svetsko iz srca moga, da izbacim sve darove svetske iz srca moga, ali da ne izbacim svoje iz sebe, da ne ostavim svoje srce praznim.
Sve četiri knjige FATAMORGANE JEDNE NEMOGUĆE KNJIGE, verujem i znam, nicale su na osnovu razne i raznovrsne, pisane i usmene ogromne građe, predanja. Na osnovu pisanja sveta po umu mome. Trebalo je priznati Boga Živog za Oca, i da on mene prizna za sina, da bi mi otvorio Knjigu i čitao tajne. Dosta je bilo knjiga, i premnogo, napisanih debelim slovima sveta. A gde su knjige o kojima se stara nevidljiva ruka, koja piše svuda po svetu?
Neka svet čini što mu drago, neka se otima i muči da piše svojom mrtvom rukom - mrtva slova.
Gospode Svemilosni, pogledaj u one, koji gledaju u Tebe, i upravi ruku njihovu, da kad pišu po sebi pišu Tvoje ime i spolja i iznutra.
Svemudri Bože moj, upravi oči izabranih Tvojih u pečate knjige Tvoje, da s molitvom čekaju i s razumevanjem čitaju, kad Ti budeš nečujno i lagano lomio pečate tajni?...
I znam, da je po telu mome pisao duh moj, i po duhu mome telo moje. Gle, kad izbrišem sve pisanje duha mog po telu mome, i tela mog po duhu mome, ipak ne ostajem knjiga neispisana.
Kad izbacim sav svet iz sebe, opet vidim u sebi knjigu zapečaćenu sa sedam pečata. To je Tvoja knjiga, Gospode. To je pisanje Gospoda moga. Ko može otpečatiti knjigu božju osim Boga jedinog?...
Hoću da kažem - čekao sam strpljivo da dođe vreme, da dođe pravi čas i Bog. Čekao sam, Tvoju posetu, Snago moja, koja donosi snage svakoj tvari.
Kao u prazne lampe nalevaš ulje u svaku od njih, i počinju goreti.
Blago onom, ko tebe primi u svoju prazninu; napuniće se i goreće.
Kad ulja nema, onda fitilj gori sa dimom i rđavim mirisom.
Goreli su ljudi i pre Tvoje posete, no to nisi goreo Ti no fitilj sa dimom i rđavim mirisom.
Kad si Ti došao u posetu zemlji, nalio si sve lampe uljem, i ulje je počelo goreti, bez dima i rđavog mirisa...

*
Razmišljanja o suncokretovoj krunici i "zlatnom broju". (Uoči konačne redakcije ove knjige.) - Nisam pisao REČNIK PROTOTIPA da bih stekao slavu (para) leksikografa : kao Peter Kornel :RAJSKI PUTEVI. Zapisi iz izgubljenih rukopisa, Pismo, 31 / 1992; sa švedskog preveo Milan Petrović Tica), ili Milorad Pavić : HAZARSKI REČNIK, Prosveta, Beograd, 1984, drugo dopunjeno izdanje). Pisci pripadnici klana moćnog monopolskog komunističkog izdavača, kakav je P. bila od početka do devedesetih, Pavićevu knjigu hvale kao "apsolutnu književnost...knjigu budućnosti..." "Delo čudesne pripovedne strukture...Teško dostižan vrhunac..." ( Svakako, to je istina, kada je reč o D. A. ) "Hazarski rečnik razlikuje se od svega u savremenim jugoslovenskim književnostima" (Velimir Visković). Sve te pohvale više govore o hvaliteljima, nego o spomenutom delu. Pogotovu ona čuvena novosadska, oficijelna, preterana: "Rečnik koji bi zacelo voleli Gotje ili Bodler". Pavić se može porediti, kao i svaki drugi pisac, sa nekim trećim stranim, ili nekim četvrtim srpskim piscem, pokojnim. Uporedi li se njegov (para)leksigografski napor sa - što je sasvim neizbežno, da ne kažem prirodno - prvim izdanjem, ili onim državnim Vukovog RJEČNIKA iz devedesetih godina 19. veka - tom nepročitanom, bitnom, vanrednom knjigom, videće se, ako se bolje, duže i sveobuhvatnije prazmisli, da Gospodin Pomodni Leksikograf, ovenčan tolikim pohvalama, nije Karaxiću ni do kolena, one druge, bolesne noge!
Porediti ga, pak, sa Gotjeom ili Bodlerom, vrlo je zabavno, dakako; zar nije bilo bolje trezvenije porazmisliti o tome : da li mu je pošlo za rukom ono što je sanjao jedan Francuz, otac modernog romana? Uporediti ga sa neostvarenom idejom jednog od modernih evropskih i svetskih pisaca (kakav je Flober, zar ne?), mislim na pisanje Enciklopedije uvreženih predrasuda? (Baš zato što je imao neskrivene ambicije modernog romanopisca.)
I pošto sam to znao, da nije Karadžiću ni do kolena, nisam gubio mnogo vremena nad tom i takvom knjigom, koju njen autor doživljava kao "vinograd zalivan vinom". Nemam potrebe da grdim, a ni da se rugam našem Paraleksikografu. Tužno je ako je poverovao "pticama iz svoga jata", hvaliteljima iz istog kružoka, da je apsolutni pisac... Za mene je bilo mnogo uzbudljivije čitanje niza drugih rečnika... Ja sam pisao i napisao svoj REČNIK, prvo kao Rečnik Tamnog vilajeta, jer sam ga morao, izgleda, napisati. Ne zato što sam želeo da sakupim sve moguće i nemoguće Bosiljkovca i okoline na jednom mestu... Ako sam doista nešto želeo, dovršavajući prvi ciklus svojih romana FATAMORGANA JEDNE NEMOGUĆE KNJIGE, to je možda ovidljavanje Građe od koje sam pošao, koja mi je stojala na raspolaganju...
Dakle, meni je poslednja briga bila, dok sam radio na ovoj knjizi, nekakva slava, nekakvo pompezno priznanje koje bih dobio od svojih savremenika.
To dokazuje i činjenica da ja ovu knjigu nisam objavljivao, čim sam je zaokružio. Za to postoje živi svedoci još uvek, hvala Bogu! Poslednje korekture rukopisa ove knjige ( radio ih je moj mlađi brat, pesnik A. Lukić) već dve godine leže u mojim fiokama. I ko zna koliko bi još dugo ležale, da se nije pojvaila izgledna mogućnost za objavljivanje mojih Dela u celini do Sajma 2002. godine. Sa rečnicima i leksikonima ne vredi žuriti!
REČNIK PROTOTIPA ponajbliži je Malarmeovoj ideji o totalnoj knjizi, koja nema ni početak ni kraj, niti preciznu fabulu, već konstantno cirkuliše i uvija se poput kretanja zmije; međutim, REČNIK PROTOTIPA, nije totalna knjiga, a nije ni pravi rečnik (iako vizuelno podseća na rečnik), a ni roman. Radeći na konačnoj redakciji rukopisa knjige, napredujući brzinom vinogradarskog puža, činilo mi se da nikada neću izaći iz Beskrajnog lavirinta : na kraju dugog mračnog tunela svetlucalo je nešto; nisam više bio siguran da li je to fatamorgana jedne nemoguće knjige ili lampa anđela?...

*
U poređenju sa knjigama, pre svega sa romanima, koje su srpski komunistički izdavači druge polovine 20. veka rado izdavali, favorizovali, pogotovu u poređenju sa knjigama Pavićevih vršnjaka ( pa i sa knjigama pisaca tzv. "stvarnosne proze", "jekserašima") , Hazarski rečnik je pisan sigurnijom rukom, zahvaljujući daru i zanatskom umeću koji je potpomogla univerzitetska karijera pisca, istraživački rad; ali, u poređenju sa jednim rascvetanim suncokretom, ako se udubimo u njegovu zlatnu, savršenu krunicu, Pavićeva knjiga, zaista, deluje prilično... rogobatno...Čitalac, koji je odrastao, ne samo među Van Gogovim suncokretima, nego među rascvetanim suncokretima mnogih leta, čitalac koji nije "pelivanski konj", ne može videti u Pavićevom romanu božansku proporciju, proporciju harmonije (izrazi renesansnog matematičara Luke Pačolija).
Hazarski rečnik je donekle otvorena knjiga (njen autor ima o njoj dublju svest od svih njegovih dosadašnjih tumača i oficijelnih hvalitelja) ; to je jedna od njenih novina u okvirima više nego skromne srpske književne parohije pri kraju 20. veka. Kad njen sastavljač sugeriše eventualnom čitaocu, kako da je koristi, najčešće otkriva opšta mesta, svoje mnoge slabe strane.
Sastavljač, kao i toliki drugi srpski pisci koji su "mnogo obećavali", boluje od pogubne lokalne mane : sujete. Uobraženosti. G - din (para)Leksikograf ovim "napomenama" zaključuje svoje (para)leksikografsko "veledelo" :"čitalac je pelivanski konj, kojeg moraš navići da ga posle svakog uspešno ostvarenog zadatka čeka kao nagrada komad šećera. Ako taj šećer izostane, od zadatka nema ništa. Što se pak ocenjivača i kritičara tiče, oni su kao prevareni muževi : uvek poslednji doznaju novost..." ( str. 21) Da li na taj odurno rezonerski, način razmišljaju, i najobičniji književni magarci, a nekmoli ljudi sa izvesnim biografijama i dugim repovima bibliografija, koji usto sanjaju o Nobelovim lovorikama i kraljevskim blizinama?
U stvari, poslednja rečenica navedenog pasusa je tačna; dokazuje i potvrđuje prirodu i karakter ocenjivača knjiga, kritičara. Autor Hazarskog rečnika ima odličan smisao za dve stvari : za mistifikaciju i za lični "marketing"; ne bi me iznenadilo ako se vremenom otkrije i potvrdi da je mera njegovog dara i majstorstva u obrnutoj srazmeri sa njegovim izvrsnim smislom za mistifikaciju i lični "marketing". U mistifikovanom ( izmišljenom) "prevodu s latinskog", tj. u sačuvanim odlomcima iz predgovora uništenom izdanju (Hazarskog rečnika) iz 1691. pisac savetuje čitaoca (eventualnog, razume se) "da se ne laća ove knjige bez velike nevolje. A i ako je se dotakne, neka to bude onih dana kada oseti da mu pamet i oprez dublje dosežu no obično i neka je čita kao što hvata "ognjica" ili vatra "skokuša", bolest koja preskače svaki drugi dan i trese samo ženskim danima sedmice.." (str. 20). Vreme će biti pravednije, tj. strožije, od njegovih savremenika i ocenjivača, jer vreme ima svoje fina i nemilosrdna sita, nepotkupljive filtre, kao i čitaoci koji su se rodili one godine kada je Pavić objavio svoj rečnik, ali onda kada budu ušli u dublju zrelost i naknadna čitanja. Ne vredi sastavljaču spomenutog mistifikatorskog rečnika da podcenjuje svoje čitaoce, naročito one okasnele, one koji će čitati njegovu knjigu mnogo godina posle njenog prvog izdanja, ili koju godinu posle njegove smrti : jer pametniji i zahtevniji čitaoci dolaze, uvek dolaze i piscu najčešće ostaju zauvek nepoznati. Takvi čitaoci su najdraži, najbolji. Oni ne čekaju nikakvu nagradu, nikakvu kocku šećera ( to je obična floskula, zabluda, budalaština), jer nisu pelivanski konji. Kako i s kojim pravom da govori pisac, svaki pisac, o njima, kada ih ne poznaje, jer su u naručju budućnosti?
Da li tom koliko hipotetičkom toliko i već stvarnom čitaocu bliske budućnosti, mogu biti od koristi ovi saveti hvaljenoga (para)Leksikografa?
"Čuvaj se, sabrate, da se ne ulaguješ suviše i ne dodvoravaš napadno ljudima koji imaju vlast u prstenu i moć nad fijukom sablje. Oko njih je uvek najveća gomila takvih što se ne ulaguju drage volje i iz uverenja, nego što moraju. A moraju jer čuvaju pčelu na kapi ili maslo pod pazuhom, uhvaćeni su u nekom nedelu, pa sada to ispaštaju i njihova je sloboda na uzici, a oni spremni na sve. A to ovi odozgo, koji vladaju nad svima, dobro znaju i koriste. Pazi, dakle, da te ni kriva ni dužna ne ubroje među takve. A to će ti se desiti ako samo prioneš suviše hvaliti ih i ulagivati im se u toj udvoričkoj gomili : svrstaće te među one bezakonike i zločince i držaće da si jedan od njih s mrljom na oku i da sve što radiš ne činiš drage volje i što veruješ nego što tako moraš, da bi okajao svoje nedelo. A takvi se ljudi s pravom ne cene i šoraju se nogom ko psi, ili teraju na poslove koji nalikuju onim već počinjenim..." ( str. 21) Kakav je odraz ove (para)reminescencije, ovog (para)saveta u sporom ogledalu? Da li je sam pisac poslušao ovaj savet, dat sabraći čitaocima i piscima? Neka sam sebi odgovori...
Pavić je napisao jedno neobično mistifikatorsko delo, koje je bilo novost samo za srpsku književnu parohiju; nekoliko godina posle toga i Peter Kornel je na švedskom objavio svoju već spominjanu mnogo kraću i zanimljiviju mistifikatorsku knjižicu, na kraju koje piše : da je autor RAJSKIH PUTEVA... "poznati službenik u Kraljevskoj biblioteci (Kungliga Biblioteket) u Humelgardenu, u Stokholmu. Predano istržujući tokom tri godine rada, utonuo je u studije i snove. Radio je na zagonetnom projektu koji je (što je jednom prilikom otkrio u strogom poverenju piscu ovih redova) trebalo da otkrije povezanost u delu pominjanih predviđanja i predskazanja. / Uprkos mnogim kasnijim istraživanjima ove materije nikome nije pošlo za rukom da po autorovoj smrti pronađe ceo rad. Iza njega je ostala samo hrpa rukopisa naslovljena sa RAJSKI PUTEVI - FUSNOTE. Od čitavog ogromnog rada ostale su znači, samo napomene. / Rukopis je otkucan na belom papiru formata A4 i broji 122 stranice. Brojeve fusnota stavio sam rukovodeći se numeracijom pronađenom u rukopisu. Nikada sa sigurnošću nećemo moći utvrdimo kako bi knjiga konačno izgledala - dakle, u obzir dolaze sve moguće kombinacije. Takođe nikada nećemo moći da utvrdimo da li ovaj materijal predstavlja potpuni zbir fusnota za RAJSKEPUTEVE, ili samo njihov manji deo. (...) / Kao poslednjem autorovom učeniku i prijatelju, preostalo mi je samo da objavim sačuvane fusnote, u nadi da će se rešenje za izgubljenu autorovu konstrukciju možda jednom pronaći..." , itd. ( v. č. Pismo, 31 / 1992, str. 195) U okvirima svetske književne baštine, dakle, Pavić nije ni prvi, ni poslednji. Kornel je objavio skromni i podsticajni "katalog" "otvorenih dela", od Malarmea do Marsela Dišana, i mnogih drugih. Pavićev (para)Leksikon je u nečemu uspeo, u mnogo čemu nije.
Nije u glavnom ( pri tom, naravno, nećemo ustvrditi kako pisac nije kosmička sanjalica, kako nije uspeo u pokušaju da smesti unutrašnji poredak sveta Hazara u ljušturu otvorenog dela). (Para)Leksikon nema spiralni oblik, "takozvanu ljušturu bisernog broda. Ovakav oblik školjke nastaje kao odnos proporcije harmonije..." ("Školjka bisernog broda raste u logaritamskim serijama 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, itd. , gde svaki broj odgovara zbiru prethodna dva. Tako odnos između višeg i nižeg gradi "zlatni broj" 1618... ( ili, inverzijom 0, 618"...) Nikada nisam upoznao (para)Leksikografa. Niti sam poznavao lično neke druge mistifikatore i priređivače izgubljenih rukopisa. Ideja zlatnog preseka nije bila bliska srpskim piscima dva minula veka, pa niko (koliko se zna) nije ni dosegao do nje.
Uzgred : " Kod čoveka postoji zlatan deo tela koji predstavlja centar, i koji nas povezuje sa našim poreklom. To je pupak. Tako je bar kod idealnih ljudi ( po Giki), kakva je Miloska Venera. (Na ovaj način čitalac može lako da utvrdi da li je on / ona jedna od takvih osoba. Zlatni presek se dobija kad je visina čoveka deljiva sa 1. 618 ili množiva sa 0, 618)..." - po Kornelu. Pupak, taj zlatni deo tela, nije kriv ni onim tzv. najboljim, najređim piscima, što nisu postali idealni. Mnogima je brzo slava udarila u glavu, ili pod stare dane (što je još smešnije!), ili - dejstvo onog dela ispod pupka. Time se mogu oplođavati ženke sposobne da zanesu, time se može napraviti i poneko dete, ali ne i zlatni presek. Što bezmalo, evo, sto godina posle genija Nikole Tesle, Srbi nisu dobili barem jednog svog nobelovca među književnicima, nisu krive ujdurme Nobelovog komiteta, ni pupak bilo kojeg srpskog pisca, već - nešto drugo. U srpskoj književnosti postoji jedan veliki manjak, koji se prenosi dvesta i više godina s kolena na koleno, a to je - nedostatak realne, konstruktivne književne kritike.

Postoje brda stvarnih prikaza knjiga, pohvala i pokuda, ali je to slika jednog besciljnog sveta, slika ogromne pustinje. Tu se od češljugara, štiglica, ili vrapca, prave - nojevi. Zečevi se gađaju teškim haubicama, a slonovi dečijim praćkama. Srpska književnost još uvek baulja mračnim lavirintom; kada će iz njega izaći?

*
Pišući REČNIK PROTOTIPA, u potaji ( a kako bih drugačije?), i ja sam lutao kroz lavirint, nazovimo ga uslovno FATAMORGANA JEDNE NEMOGUĆE KNJIGE, bauljajući u tami mračnih hodnika što se račvaju, ponekad igrajući Devičin ples (kao devojke skandinavske; ili kao Apolon na Delosu, kružni ples) ; da bih mogao da izađem, na videlo, nije bilo dovoljno samo da opipam i sagledam zlatni deo svoga tela (pupak), bilo je potrebno više, mnogo više nego što sam mogao i sanjati na početku priprema za pisanje moga prvog ciklusa romana ( pre mnogo, mnogo godina!).
Bilo je potrebno da se probijem do pravog - mitološkog i geografskog središta Balkana (tamnog, najtamnijeg vilajeta). Ulaz u taj lavirint za mene je bio u VELIKOJ MAGAZI, a izlaz?
Radije sam čitao Junga, nego Frojda; i trebalo je da prođe mnogo vremena da shvatim - zašto? Spominjani pisac Kornel je spomenuo očiglednost analogije između arheologije i psihoanalize. "Frojd se sigurno prepoznao u Hajnrihu Šlimanu, koji se, malo - pomalo, ukopavao ispod stare Troje..." Jung je tu očiglednost živeo. Ono što je kod Frojda bila pasija, kod Junga je postalo alhemija. Namerno ne kažem nauka... Studije. Istraživanje...
Ušao sam u VELIKU MAGAZU, čim sam se rodio, u lavirint bez kraja, i lutanje kroz bezbrojne mračne hodnike što se račvaju je potrajalo više od hiljadu godina! Da li sam izišao, dovršivši, konačnu redakciju REČNIKA PROTOTIPA?
Možda i jesam, ali o tome će konačnu reč reći drugi. Čitaoci, koji nikada nisu bili niti će biti "pelivanski konji"...
Pisac novog milenijuma ne može biti samo pisac već pomalo i arheolog, detektiv, mitolog, istraživač neumorni, poznavalac dubinske psihologije, astrologije, mag, šaman, arhitekta, kompozitor, leksikograf, hodočasnik, znalac ne samo svoje nacionalne nego i opšte svetske kulture, poznavalac nekoliko stranih jezika, pronalazač, urednik, nezavistan čovek, pobožan, profesor, univerzitetski ili putujući (svejedno), prevodilac, recenzent, pozvan, majstor i rukotvorac, odgovoran Bogu, Zlatnom preseku, ljudima i duhovima...

*
Može li pisac pisati jednu knjigu više od četvrt stoleća, više od 27 godina? Može.
Potrebno je ne samo veliko životno i stvaralačko iskustvo, već i - upornost i strpljivost koja se graniči naizgled sa manijom. Takvi pisci su retki. Ne znam da li je, među najvećim srpskim piscima, bio takav i Andrić. Ne bih se mogao zakleti. Znam da Šolov - nije.
Umetnuo sam u REČNIK PROTOTIPA, između tolikih drugih stvari, i dosije o Šolohovu i TIHOM DONU. Naveo sam i druge slučajeve književne krađe i podmetačine. Citirao sam jednog istoričara, čija su istraživanja, nema sumnje, bila od velikog podsticaja Andriću (danak u krvi, nabijanje na kolac - ono što se smatralo Andrićevom originalnošću).
Nisam se poplašio svoje knjige REČNIKA PROTIOTIPA : shvatio sam njen značaj došavši u konačnoj redakciji rukopisa do slova X i Š.
Gde sam našao snagu i hrabrost da skočim u POVODANJ SRPSKOG JEZIKA, u tu neshvatljivu u duboku i mutnu energiju reči?
Skočio sam, kao jelen sa vrha stenovite litice, koga su lovački psi i lovci na to naterali u ogromnu provaliju, i nisam poginuo, nisam se utopio. Plivao sam i borio se sa vrtlozima, virovima, najdubljim srpskim virom (onim turskim), i hvatao se kao davljenik za slamku za reči : xan, duša, šimšir, Bog...
REČNIK PROTOTIPA je zamišljen i pisan kao rečnik VELIKE MAGAZE, tamnog vilajeta, obimne rukopisne zaostavštine; dugogodišnji i argatski rad na njemu, strpljiv, mukotrpan, usložio je prvobitnu zamisao, tako da je REČNIK, vidim sada, prerastao prvobitnu zamisao, toliko prerastao da ponekoga to može i poplašiti! Uzmimo najbanalniju stvar : imena i nadimke, na stotine imena i nadimaka, koji se spominju u njemu, i uz koje stoji "preminuo" - i tu je rečnik prerastao prvobitno leksikografsko iskušenje! To više nije samo knjiga, rečnik, već SPOMENIK ( u onom smislu kako je tu reč shvatio i opisao neumorni i plodotvorni, i nepravedno zaboravljeni znalac G. Elezović!).
Iako je pisan da razjasni, pojasni, ponajviše ono što je bilo nedovoljno jasno i nepoznato, nedorečeno u rukopisnoj zaostavštini Mišljenovića, ali i na drugim mestima, REČNIK je zahvatio mnogo dublje i šire. Pri tom, izvori nisu mistifikovani; uvek ili često su označeni. Ovakav, ovaj rečnik može biti ( i nije isključeno da neće biti!) dragoceni podsticaj za one koji će u budućnosti pokušavati nešto slično. Nisam imao učitelja, ni ovde ni na strani, pišući ovu knjigu; u stvari, postojalo je nekoliko obožavanih prethodnika leksikografa, ali njihove su i namere i sudbine bile drukčije od moje...
Iako je pisan, kao poslednja, četvrta knjiga FATAMORGANE JEDNE NEMOGUĆE KNJIGE, REČNIK se može čitati i kao - posebna, samostalna knjiga.
Da kojim slučajem nestanu sa ovog sveta sve do jednog primerci ZEMLJE NEDOĐIJE, LITURGIJE, UJKINOG DOMA - ne dao Bog! - te knjige, VELIKA MAGAZA, Bosiljkovac i okolina, bi se mogli rekonstruisati na osnovu ovog REČNIKA!
To je knjiga koja je udružila, sabrala - vremeno i večno, istoriju i legendu, hiljadu godina samoće i tren Radosti, u kome se pojavljuje Bog. REČNIK se bavi koliko nepoznanicama tamnog vilajeta i porodičnih mitologija, toliko i beskonačno malim promenljivim veličinama koje zrače od Istočnika naše Svetlosti...

Dakle, ovo je knjiga preteka, eto i razloga zbog čega mi nikada nisu mogli biti uzori precenjeni M. Pavić, P. Kornel... i mnogi, mnogi drugi... Ovakvu knjigu nisu uspeli da napišu i mnogo značajniji svetski pici, koje sam možda nekada smatrao svojim uzorima. Jer među njima je bilo - ne mali broj - onih koji nikako nisu, kao ni starac Zosima, iz romana Dostojevskog, uspeli da pobede stari svet.
Pobedili su ga drugi - Rozanov je to shvatio skoro pre sto godina. Ne, ne oni koji su se radovali svetu. Pobedili su oni koji su plakali u ovom svetu. Koji su isplakali svoje oči. Oni su pobedili...
REČNIK PROTOTIPA je nastajao u mrestilištu, u njemu je kao u večnom mrestilištu; pa je i njegova sudbina da to bude - od sada do večnosti...
Miroslav Lukić
Objavljeno u knj. Dug pogled unazad, Opus Umetnost mahagonija
Beograd: Mobarov institut: Zavetine, 2002, 72 str.
str. 48 -58

Napomena: To je tih 10-etak tekstova iz knj. dug pogled unazad,
koji mogu biti od koristi i istraživačima i tumačima pojedinih dela
miroslava Lukića, koji su se, čini se, nekako izgubili usput. Uz ovde
publikovane odlomke iz objavljenih i neobjavljenih razgovora
sa M. Lukićem, nova generacija tumača će imati od čega da pođe,
nadamo se i verujemo. Tekstovi ovde publikovani pokazuju, barem
donekle šta srpska kultura i književnost, pa i javnost, nije mogla da
svari u trenutku kada su ti tekstovi pisani. (R. Belatukadruz)