Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

уторак, 3. јун 2008.

PROSTOR SVETIH RATOVA , 1 (078)

PROSTOR SVETIH RATOVA

(Razgovor G - dina Milorada Skendžića sa M. Lukićem,
vođen krajem januara - početkom februara 2001. godine
za jedan od brojeva beogradskog lista "Zbilja",
ovde se objavljuje bez skraćivanja.
- Napomena Urednika D. Lukića.
Nije objavljen ni do dana današnjeg, 1. 10. 2001? Razlozi? )

- Gospodine Lukiću, o kavim je ratovima, zaista reč, u Vašem najnovijem romanu; šta može doprineti da se ratovi konačno prekinu, ukinu, širom zemlje, i posebno na ratom zasićenom Balkanu?
- Pre svega, u mom romanu "Kuća svetih ratova" nije reč o onim ratovima na koje Vi, pretpostavljam, mislite; na koje većina ljudi misli. Više o jednom od tih ratova, o njegovoj apsurdnosti i apokaliptičnosti, može da se pročita u mom romanu objavljenom prošle godine, u "Mesečevoj svadbi".
O drugim, prethodnim ratovima u XX veku, pogubnim po srpski narod, može više da se pročita u mojim romanima : "Liturgija", "Ujkin dom". Hiljadugodišnja istorija Srba, ona znana, nesumnjivo je tragična. Bila je - izazov i za svirače koji sviraju za sebe u svojim odajama, ali i za svirače u velikim orkestrima za svet. Tragičnost srpske nacionalne istorije kroz vekove, postala je izazov i za mene, i ja sam tom izazovu dao oduška u prvom napisanom na svetu romanu - liturgiji (koliko mi je poznato). Taj roman je različit i od "Seoba" M. Crnjanskog, i od romana "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", i od romana Rastka Petrovića (o golgoti Prvog svetskog rata), i "Vremena smrti" D. Ćosića, i od mnogih drugih srpskih romana objavljenih tokom XX veka (V. Stevanovića : "Nišči", "Testament"; M. Savić : "Ćup komitskog vojvode"; M. Selić : "Izgon"...), pre svega, po načinu razumevanja tragedije : Da li se tragedija može razumeti iz sebe, sobom, ili uz pomoć liturgije? Javilo mi se više čitalaca ovog romana, među njima i pesnik Miodrag Pavlović; javio se čim je pročitao roman; iz obzira pristojnosti neću navesti njegove reči. Šteta što nije seo i napisao o tom romanu ono što mi je telefonirao. Ne mene radi, sebe radi, srpskoga romana radi. Jer književna dela su mnogo bolje, tačnije i istinitije tumačili pisci - kritičari, nego tzv. kritičari... Orači ledina naše nacionalne istorije, istraživači i pisci raznih fela, videli su da postoje dve vrste heroja - onih koji žrtvuju svoj život svome idealu, i onih koji žrtvuju tuđi život svome idealu. Mrska je istorija koja beleži samo ove druge heroje, mešajući (kako jedan naš duhovnik tačno reče) "ćumur s dijamantom". O mom romanu "Liturgija" izjasnio se samo jedan deo srpske književne kritike i nekoliko strasnih, poželjnih čitaoca; mene to nije zabrinulo, jer sam uvideo da u srpskoj književnosti XX veka nema izrazitih svečovečanskih struja, svečovečanskog, ili bogočovečanskog realizma. Uveravao sam se u to, godinama pripremajući antologiju srpske poezije "Nesebičan muzej", ušav u mnogobrojne boksove pakla srpske književnosti. Suočio sam se sa stvarnim problemima srpske poezije XX veka, i ne samo XX veka, i ne samo poezije, nego i srpske kulture. Osluškivao sam i čuo sve jezike živih, i mrtvih, no nijedan mi se nije učinio manje nečist od ćutanja ispod očiju, u kojima se svetli istina. Ko je najistinitiji hroničar prošlosti? Hroničar sadašnjosti. Nije lako biti istiniti hroničar hiljade pokolenja; pod težinom tolikih pokolenja teško je ići uspravno. Međutim, ako "istorija" počne dolaskom na vlast belosvetskih mangupa i hohštaplera, ako se slepo poveruje da je istorija počela prekjuče, tada se mogu pisati debele knjižurine i romančine o onom što je bilo juče, i na osnovu sećanja, i naćiće se nadničara među književnim kritičarima, koji će to aminovati, proglasiti velikim umetničkim delima, i čak to "književno - naučno" poduprti svojom metafizikom - "metafizikom u crnom odelu". Ja sam rođen u Zviždu, na obalama Peka; čitavo detinjstvo i mladost proveo sam kraj ove reke, na imanju mojih predaka. Na bleštavim zlatnim sprudovima, ove reke, upoznao sam i upio sve što je čoveku potrebno za jedan ljudski vek : Vodu, i Zlatno runo. Šta mi znamo o svojim precima? Ono što znamo o sebi. Mnogo godina mi je bilo potrebno da shvatim jedostavnu istinu : mi ne znamo o našim precima ono što ne znamo o sebi. Pesniku, svakom čoveku, majka je dala jedan život, neponovljiv, ne da ga zakopa kao dukat no da ga umnoži. Teško onome čoveku i pesniku ko misli, veruje i kaže : Imao sam jedan život, pa sam ga zakopao! A blago onome čoveku ili pesniku ko kaže : dat mi je jedan život, a sada imam deset. Bajka materinstva i bratstva, koju vole Sunce i Bog i cene, potcenjena je u Srbiji. Udubim li se u vlastito detinjstvo i mladost, vidim jednu zlatnu reku čije proticanje ne prestaje; vidim neopisive smaragdne vode, providnu svetlu vodu; pa je i prirodno što sam takvoj vodi više verovao, čini mi se oduvek, nego vodonošama sa izvora - kako je Nastasijević jednom nazvao književne kritičare. Voda se oglasila u delu jednog našeg duhovnika, jednog od najvećih kojeg smo imali posle svetog Save, i klokoćući pod zemljom oglasila je istinu, večnu istinu, istinu jedne drukčije metafizike. Metafizike u belom odelu. Nijedan drugi srpski pisac, ni pesnik, na žalost, od pamtiveka do ovog trenutka, nije ni u svom romanu, knjizi pesama, poemi, eseju, ispričao priču o čudima sveta, što je voda videla iz oblaka kad je bila u pari. Niti je ispričao priču o čudima sveta, što je voda videla dok je tekla između raznih obala. Učio sam čitavog detinjstva i mladosti da slušam priče o čudima sveta što ih je pričala voda, kupajući se u virovima jedne zlatne reke. Drugi, koji su odrastali kraj Morave, i koji su, možda kao i ja, naučili da slušaju priču o čudima sveta, koje su pričale vode Morave : mora da su vrlo rano osetili sve legende strave? Jedan veliki pesnik, takvi se rađaju u dvesta - trista godina, treba da krene tragom vode. "Visoko u oblacima grmi para i priča priču o čudima, što je videla u tami pod zemljom. I voda pod zemljom ne zna da je blizanac vodi u oblacima. U takvom neznanju, takvom samozaboravu, i čovek živi. Bajka samozaborava jeste bodljikava bajka zemlje". Najveći pesnici ove zemlje, na žalost, nisu krenuli u svetu poteru za blizancem, za blizancem svega. Većina je pogrešno razumela i živela i stvarala legendu o samom sebi. Mnogo je zalutalih u oblasti umetnosti, umetnosti reči pre svega. Ne možemo im pomoći, niko im ne može pomoći, jer ako se Bog i sav svet ne staraju o njima, njihovo stvaranje o njima samima vredi koliko i sejanje deteline po moru. To je strašno, i baš zato se o tome ovde uporno ćuti. Staranje naših pisaca i pesnika o samima sebi zavezalo je srpsku književnost u nerazdrešive kvrge. ("Staranje o sebi znači otimanje od drugoga. A otmica se oduvek plaćala, kao mržnja mržnjom, ili mač mačem. Ah, smrtni, uputi se drugim putem! Okreni se licem k istoriji, umesto da te istorija gura u leđa!") ...To je duga priča; možemo je nastaviti drugom prilikom; predlažem nešto drugo : put koji je zaborav sebe i poznanja nesebe. Ratovi se vode u svetu pod raznim izgovorima i opravdanjima, vode se čak i neobjavljeni ratovi ( oni jednu naciju, narod, i svakog pojedinca u okviru njih), razjedaju kao rđa gvožđe. U suštini, vode se da se nešto uzme sa silom. Svakog čoveka vredi zato podsetiti još jednom i još jednom : "Sve što uzmeš silom u podne, moraš u ponoći s mačem čuvati, da ti se ne uzme. A silom je uzeto i ono što je zakonom uzeto. Jer zakon je pajac sile. / Ljubav nikad ne hita da uzme, njoj se donosi i daje na noge. Zakon je vazda gladan, ljubav vazda sita..." U ratovima se umire ili za svoj apetit, ili za Boga. Smisao istorije slabo vide pesnici, pogotovu svetovni umetnici; jer taj smisao ne vide očima bogočovečanskim, očima Svečoveka. Ko vidi, mi to kao čitaoci odmah osetimo, osetimo da mu je žao što su mnoge ustavljene vodenice, bez vode, i mnogi svetovi potopljeni vodom...
Ratovi su pustošili, uvećavali greh; ljudska istorija balansirajući između Boga i ne - Boga prelivala se preko čovečanstva i naroda; pri tom, istorija se razvijala ka nužnosti. Kad bi svi oni što ratuju, kad bi svak znao o svakome što svaki zna o sebi, ne bi bilo ratova : nastupio bi strahovit prevrat u mišljenju, pa i o vođama i vođenima. Toga prevrata još nema, ni ovde, ni u svetu. Vođeni su ratovi, zbog slobode, ali je neplemenito i strašno biti od Boga slobodom odrešen. Kada sam započinjao romane trećeg, poslednjeg ciklusa mojih romana nemoguće trilogije MLADOST BEZ STAROSTI I ŽIVOT BEZ SMRTI, u meni se već bio odigrao onaj strahovit prevrat u mišljenju, koji sam spomenuo. Poklopilo se to sa vremenom jednog objavljenog a neobjavljenog rata, unutrašnjeg rata u bivšoj SFRJ, kada je plemenitije bilo biti uz Boga ropstvom vezan. Kratke je pameti svaki onaj, ko misli i veruje da smo mi odeljeni jednim ambisom vremena i prostora "od prošlih generacija. Kad udišemo vazduh, faraoni egipatski ulaze u naša pluća; a kada mislimo, oni drže veće na dnu naše duše. Oni su kolevka naša, a mi grobovi njihovi".
"Kuća svetih ratova" je, (ne)očekivani nastavak romana objavljenog 1998. godine :"Trgovaca svetlošću", a ovog trenutka, ja završavam i finale trilogije "MLADOST BEZ STAROSTI I ŽIVOT BEZ SMRTI", tj. "OPUS OBER, OBERLIGHT (Deseta simfonija)". Završna knjiga jedne gotovo nemoguće trilogije ima prolog : Tražite Carstvo Božje a sve ostalo će vam se dati. To je, možda, jedno od onih neophodnih objašnjenja pisca, pokušaj da se dosegne najdublja stvaralačka tajna i smisao religiozne umetnosti, onako kako je shvatam; onako kako su je shvatali retki i nesumnjivi umovi, kakav je nema sumnje bio Nikolaj Berđajev. I zreli Gete (naročito u drugom delu "Fausta") i Betoven na kraju života, sanjali su jedan neostvareni san : Kako izmiriti Staru i Novu Evropu? To je bio program nenapisane Betovenove DESETE SIMFONIJE; pokušao sam da ostvarim najdublje čežnje velikih duhova Evrope, Getea i Betovena. Gete je onaj Evropljanin, podsećam Vas, koji je nas Srbe, srpsku kulturu, ono najvrednije što imamo u njoj, narodnu poeziju, uveo u baštinu evropske i svetske kulture...Beograd ima predugu, milenijumsku istoriju; menjao je svoja imena. Turci su ga nazivali "Kuća svetih ratova". To nije bilo odlučujuće zašto sam jednom od svojih romana dao takav naslov...Ja spadam u one pisce koji vrlo dugo traže naslove za svoje knjige; i ne smirujem se dok ih ne nađem. Podsećam Vas, da sam "Kuću svetih ratova" uobličio posle objavljivanja pozamašne knjige mojih eseja "RELIGIJA POEZIJE" (172 str. velikog formata, odštampane dvokolonalno, Beograd, 1999); drugim rečima, u vreme kada je u meni već sazrela misao, da ako se moje stvaralačke energije i misli ne završe Bogom, da će čitavo moje stvaralaštvo ostati krnje, nedovršeno. Da će se moji stvaralački planovi postepeno sušiti, venuti, dok najzad sasvim ne uvenu. Što važi za stvaralačke planove jednog pisca, misao uopšte, važi i za osećanje. Zar je malo umetnika i pisaca, ovde, u Evropi i svetu, čija se misao nije kosnula Boga, i koji su se brzo sparušili, zamrli, dok naposletku potpuno nisu umrli, zaboravljeni... Ali, ko može pratiti pisca na svim putevima njegovim, na postupnom putu prema velikom i uzvišenom? Misao. NJu krade smrt i odnosi je, kuda? U "Kući svetih ratova" moja mašta je pokušala da prati dušu pobožne i pokojne pastirice Anđujke, Apsolutno; tj. smrt na mnogim njenim putovima. Nisam se legitimisao kao filozof, nikada nisam mislio da sam prepametan; tužno je biti premudar, filozof ; zašto bih ja bio u tom karavanu koji nikad ne izlazi iz pustinje? Šta tu čovekovoj misli preostaje drugo do da u strašnim mukama izdiše od gladi i žeđi? Drugi su moji vođi i putovođi. Nisam ni pisac apokrifnih knjiga. O mojim romanima je relativno dosta pisano, ali većina u suštini nije pročitana; međutim, nadam se i verujem, biće kroz vreme. U mnogim kojim prethodnim romanima, onim pre "Trgovaca svetlošću" ima "poplava istorije"; međutim, ja istorijom nisam opsednut. Ili, da budem malo jasniji, ja sam se bavio, pišući, recimo, "Liturgiju" ili "Ujkin dom", "tajanstvenom dušom istorije, njenom svetinjom nad svetinjama". A to je, podsećam Vas, nešto sasvim drugo, od onoga što je istorija ili istorijsko u romanima naših najznačajnijih pisaca :Crnjanskog, Andrića, Selimovića, Pekića, Kiša... Smisao čitave istorije je u nečem drugom, naizgled i na prvi pogled nevidljivom, u traženju Carstva Božjega. "Svi su ciljevi istorije relativni", kako piše Berđajev, u poređenju sa apsolutnim ciljem Carstva Božjeg. Šta je, dakle, pravi cilj istorije? "Carstvo Božje je cilj istorije, kraj istorije, izlazak izvan granica istorije, i zbog toga ono ne može biti u istoriji". Da ne dužim, a o ovome bi se moglo još dosta reći; već posle iznenadne, prerane, tragične i nikad nerazjašnjene smrti moje prve supruge, Miljane Lukić (1956 - 1986), ja sam, u mom rodnom mestu, gde sam se obreo sa dva moja mala sina, uronio u porodične rodoslove i genealogiju, u skoro neizrecivu dubinu predanja i sudbine; uvideo sam, pišući romane iz mog porodičnog ciklusa, da istorijska stvarnost "nije zatvorena, ona nije tamnica zaključana gvozdenim katancima, u njoj postoje prolazi ka višoj duhovnoj stvarnosti, energija se iz trodimenzionalnog sveta preliva u svet četvrte dimenzije". Tada sam ja, pretpostavljam započeo "svete ratove"; njihov je smisao različit od ratova koji se vode na zemlji : osvajaju se prolazi ka višoj duhovnoj stvarnosti. To je taj veličanstveni "sveti rat" koji su vodili veliki i duboko religiozni duhovi : duhovno stvaralaštvo u kome se silna stvaralačka energija iz trodimenzionalnog sveta preliva u svet četvrte dimenzije. Zbog toga, romani iz mog poslednjeg ciklusa, MLADOSTI BEZ STAROSTI I ŽIVOTA BEZ SMRTI, čiji je drugi deo "Kuća svetih ratova", imaju budućnost ovde na zemlji...Ponavljam po ko zna koji put misao Berđajeva: "U našem svetu, u našem prirodnom i istorijskom životu moguće je čudesno, moguće je preobraženje u milosti, moguće je oslobođenje od tereta sveta, od bremena istorije, moguće je kidanje gvozdenih lanaca zakonitosti". Sve ono što se događalo poslednjih vekova, doduše, svetu i nama Srbima, a naročito srpskoj kulturi, pogotovu poslednjih decenija i godina, strašno je, grozno je, i već predugo čeka svoga nelažnog pisca...

- Kako biste opisali ulogu i značaj stvaralaštva i umetničkog stvaralačkog čina? Kako stvaralaštvo deluje na samog stvaraoca, tako i na njegovo okruženje, i na osobe koje kroz period postojanja umetničkog dela ( koji može trajati i vekovima), dolaze u dodir sa umetničkim delom?


- To je - velika tajna, bogočovečanska tajna. Odgovoriti potpuno na ova pitanja znači napisati nekoliko knjiga o tome. Okolišno sam već odgovorio na ova pitanja, kao pesnik i autor "Arhiva u osnivanju, 1 - 5" (objavljenoj u opsežnoj knjizi mojih pesama "Rajska sveća", Zavetine, Beograd, 1998). Ponudio sam izvesne odgovore na ova pitanja i u obimnoj knjizi mojih eseja o tajni stvaralačkoga razvoja "RELIGIJA POEZIJE" (Beograd, Zavetine, 1999). Na kraju odgovora na Vaše prethodno pitanje rekao sam ponešto o toj velikoj bogočovečanskoj tajni. "Po učenju Bogočovekove Crkve, Crkve Pravoslavne : najglavnije je - pronaći lik Božji u čoveku. Pronađeš li to u čoveku, pronašao si njegovu neprolaznu vrednost, njegovu apsolutnost, njegovu nezamenljivost, njegovu besmrtnost i večnost. Često puta je lik Božji u čoveku zatrpan muljem slasti i tinjom strasti, tinjom grehova i korovom poroka...." Ove reči nećete naći u delima naših najumnijih književnih tumača i književnika XX veka, već u knjizi jednog velikog srpskog duhovnika : Justin Popović , FILOSOFSKE URVINE, Dositej, 1998, str. 236 ("O neprikosnovenom veličanstvu čoveka"). Kada gledam čoveka današnjice, čoveka politike, čoveka umetnosti, čoveka potajno ili javno zaljubljenog u grehovne slasti, kada vidim mnoge aktere ljudske u njihovoj ogrehovljenoj stvarnosti, kada vidim sve sadukeje, fariseje i književnike kako ne prezaju ni od čega, ja osećam i znam i verujem: za Boga ne postoji veći pakao nego što su ljudi, takvi kakvi jesu. Kada se misao čoveka i umetnika otkine od Boga - a zar nije tako i u Srbiji, na Balkanu, u Evropi i čitavom svetu kroz čitav XX vek? - čime se misao čoveka završi? Čime se može svršiti? "Crnom beskonačnošću. A to je pakao. Jer misao bez Boga, to je najstrašniji pakao. A osećanje koje ničim nije vezano za Boga, nije li pakao za čoveka?"
Pobuna protiv Boga završava se gušenjem vlastite savesti : savest se zamrzne u greholjublju, bogoborstvu, sladostrašću. Bilo je prirodno da neko od naših najumnijih tumača književnih dela u ovom veku, vrlih poznavalaca svetske kulture, i posebno pravoslavne kulture, shvati suštinu Fausta, Doktora Fausta, koji neutrališe greh. Tema greha i grešnika tako je jeftino potrošena u srpskoj književnosti XX veka! Greh se ne može tako lako pretvoriti u negreh, baš zato što ne zastareva nikad; grešnik uvek nosi pečate greha na svojoj savesti. Greh je najbolji primer za samoubistvo, jer grehom čovek ubija potajno dušu i savest. Što duže živi greh se podmlađuje, kada ga čovek ne suzbija savešću. Pokajanjem. Doktor Faust, Doktor Bolest, Zaborav i Smrt, nije nikada bio moj uzor. A jeste mnogih grešnika. Sadukeja, književnika i fariseja, i činovnika i birokrata zalutalih u umetnost i književnost.
Doktor Faust svom učenošću svojom "stara (se), da greh pretvori u negreh, maltene u vrlinu. Ali u tome je baš Gete vrlo površan poznavalac čoveka. Ni približno nije on šekspirovski zaronio u ponorne dubine ljudskog bića, gde vulkani savesti neumorno rade. I paganska antropologija je u tome dublja, prirodnija, istinitija. Setite se Edipa, Antigone, Medeje..." Nepobedivi duhovni vojskovođa srpskog naroda, sveti Sava, obučen je u sveoružje Božje : u evanđelsku istinu i pravdu, u evanđelsku ljubav i smernost, u evanđelsku molitvu i milosrđe, u evanđelsku veru i trpljenje. Guslari, pevači srpskih pesama, tvorci eposa, onog što je najdublje i najbolje u njemu, susretali su se sa Bogom, pa je evađelska istina i pravda i sve ostalo uz nju, ušlo u našu narodnu poeziju. Naš često nepismeni pevač narodnih pesama prožet je čovečanskom istinitošću biblijske istine o grehu, uverljiviji je i ubedljiviji od Doktora Fausta. I mnogih savremenih balkanskih i evropskih književnika današnjeg vremena. Današnjeg čoveka, ili čoveka XX veka, najviše goni greh, najmiliji grehovi. Gone ga po pustinjama besmislenog, glupog, očajnog, samoubilačkog sveta. Učinjen, greh se razliva po celom čovekovom samoosećanju i samosaznanju. Razliva ga savest...Ko je ispunjen duhom bogočovečanske umetnosti, duhom bogočovečanskog realizma, kao Dostojevski, rodonačelnik buduće svetske umetnosti, one koja će u veku koji dolazi smeniti zamorenu i iscrpljenu umetnost evropskog Zapadnog hrišćanstva, osećao je i dobro razumeo svu složenost i fantastičnost stvarnosti na zemlji, smatrajući je fantastičnijom od svega na svetu...Današnja istorija i umetnost je prilično bajata, jer joj još uvek služi kao prototip bratoubistvo, Kajin. Utopije o raju na zemlji su polovične, pogubne, stvarali su ih ljudi poluvere. Bajata je istorija i umetnost u kojoj je čovek ostavljen na pola puta između raja i pakla, između Boga i đavola! Raj je nemoguć na zemlji; on nije mesto; raj je nešto drugo. On je u stalnom i besmrtnom osećanju i saznanju božanske suštine sveta!... Pakao je, ako idemo do kraja, potpuno odsustvo toga osećanja i toga saznanja. Pakao, rat, zločin i greh, dakle, međusobno su vrlo povezane stvari - one đavolski potpuno i večito odriču pravo biće i logičnost sveta. Šekspir je genijalan i aktuelan i dandanas jer je pokazao u svojim delima da greh nikada nije bio prirodni izraz života, da nije ni prirodan ni logičan...Kuda čovek i umetnik, danas, juče i pre sto ili dvesta godina srlja, bez - Bogočoveka? Iz bezumlja u bezumlje, iz bunta u bunt...
Stvaralaštvo je za mene oblik molitve i svetlost. Kako deluje na druge ono što sam (s)tvorio - poezija, romani, eseje, publicistika? Pisac ne može upoznati sve svoje čitaoce; neke upozna.
Upoznao sam dosta čitalaca mojih romana "Trgovaca svetlošću", "Kuće svetih ratova", "Liturgije" i "Ujkinog doma"; poneki od njih su mislili da sam mnogo stariji čovek , da sam rođen pre Drugog svetskog rata...Upoznao sam i poneke svoje kritičare. Prave čitaoce svoje poezije - a ja sam napisao skoro 20. 000 stihova! - još nisam upoznao. Nisam susreo ni prave čitaoce mojih knjiga eseja...Ali ja sam strpljiv pisac, i čvrsto se držim svoje misli, i onda kada orkani kosmičkih tajni duvaju sa svih strana na mene...Čujte, ja sam odrastao u vremenima, ja živim u vremenima punim protivurečnosti, u ambijentu i na tlu pogodnom za delovanje mračnih sila svake vrste. Pre svega - Antrihristove. Okružuju me ličnosti koje su u vlasti nekih sila koje i ne poznaju. Još uvek se nije okončala epoha Hokus - pokusa. Toliko je ličnosti, pa i među umetnicima, koje se ispoljavaju ne onim što one jesu, već nečim drugim. Malo je ličnosti koje su sačuvale svoju čvrstinu, svoj lik i svoje obrise; zato mnogi padaju, greše, čine zlo, podležući sablaznima i čarima udvojenih likova antihristova duha...
Napisao sam - u knjizi eseja "Religija poezije", str. 168 - da je dosta zarobljeništva ljudskog duha u svetu i stvarnosti sveta, u nekosmičkom stanju izdvojenosti i neprijateljstva ; dosta je, zaista, ponavljam : atomizacija i raspadanja živih monada kosmičke hijerarhije. Treba nešto drugo - ponovo poručujem svim srpskim umetnicima u veku koji nailazi : prikupljanje duhovnih snaga za božanski život. Treba sloboda, jer je ona ljubav. I stvaralaštvo, koje je izlazak iz ropstva u slobodu. Treba konačno da se rodi pesnik ili umetnik - ANDROGIN, bogolik, natprirodni uspon. Ne prizivam naopako preokrenuti androginizam - hermafroditizam, jer je to životinjska pomešanost "dvaju polova, koja nije preobražena u više postojanje". Da ne bi bio pogrešno shvaćen, ponavljam, veoma uvažavam polni nagon u čoveku, jer u njemu "postoji bolno preobilje energije, koja traži izlazak u svet, u objekt". Polnost koja rađa treba da bude preobražena u polnost koja stvara - time, verujem, otpočinje preokret, otkrivanje androginske, bogolike prirode čoveka. Kritikovao sam, čini mi se, one za koje govore da su najbolji srpski pesnici XX veka, sa stanovišta neostvarenosti u njihovim najboljim ostvarenjima - nove stvaralačke polnosti. Dotaknuo sam nešto bitno, vrlo bitno - u spomenutoj knjizi eseja, ali, o toj knjizi se još nije pojavio valjaniji prikaz, tumačenje. U najnovijem, trećem romanu trilogije MLADOST BEZ STAROSTI I ŽIVOT BEZ SMRTI, koji će uskoro biti objavljen, pokazao sam da nova stvaralačka polnost ignoriše kult (geteovski) večne ženstvenosti, porobljavajuće, hrišćanske, razdvajajuće. Napisao sam (str. 169, u knj. Religija poezije) : "Novi čovek i stvaralačka tajna o čoveku objavljuje se u spojenosti polova nove stvaralačke svetske epohe, u kultu androgina, device - mladića..."
To je teško shvatljivo, sada, i u okvirima naše savremene kulture i savremene književnosti, ali - biće shvaćeno kroz vreme : šta objavljuju moji eseji, moja poezija i romani moga poslednjeg ciklusa...Misija čoveka, pa i umetnika, kako ja razumem stvari, ponavljam, nije anđeoska, pasivna i nestvaralačka. Nije zgodno citirati sebe, ali ipak želim da ponovim, jer se to tiče suštine stvaralaštva i stvaralačkog čina, tajne čoveka i tajne stvaralaštva :
" Antropologizam Dostojevskog i Ničea je za pesnike važniji od antropologizma Eliota i stare humanističke antropologije!"...
Međutim, o tome sam ja knjigu napisao i vredi je konsultovati, čitati, krajnje kritički...
Miroslav Lukić
Objavljeno u knj. Istočnik, 25. knjizi UMETNOSTI MAHAGONIJA
Beograd, Mobarov institut:ZAVETINE, 2002, 132 str.str. 48-75

Нема коментара: