Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

уторак, 3. јун 2008.

Nastavak razgovora, 2 (077)

Nastavak razgovora B. Cerovića sa M. Lukićem
(....)

- Moj književni agent i promoter mi je malopre, u telefonskom razgovoru, rekao da je dobio odgovor od G., pariškog izdavača, kojem je bio ponudio moj roman "Trgovci svetlošću", i da Pariz uprkos književnim vrednostima, ne može objaviti spomenutu knjigu, etc. Zašto me nije odmah obavestio o tome? Da me ne bi rastužio! Nisam pitao da li je knjigu poslao nemačkim i španskim izdavačima - zašto bih se mešao u njegov posao?
Horoskop je, znači, bio tačan!
Dobio sam poslovnu poruku iz inostranstva; što ona nije očekivana, pozitivna, eh, to je već druga stvar. Evropa ne razume Srbiju, niti se Srbija trudi da razume Evropu. Niko nije idealan. Evropa se - prema jugoistoku Evrope - svom organskom i najdrevnijem sastavnom delu, ponaša maćehinski, neokolonijalno. U Srbiji i na Balkanu uopšte prevode se mnogo više evropski pisci, nego što je to slučaj sa uspešnim piscima poreklom sa Balkana. Pored ostalih, napisao sam tri knjige (Trgovci svetlošću, Kuća svetih ratova i Mladost bez starosti i život bez smrti), koje bi na bilo kom od većih evropskih jezika (francuskom, engleskom, nemačkom ili španskom...) bile zanimljivo štivo, verujem; međutim, tim knjigama su postavljene tolike barijere, koje jedino Bog i anđeli mogu srušiti. Bog i anđeli? Zar oni nisu mrtvi u Evropi?
Episkop i teolog N. Velimirović, koji je posle rata živeo u Evropi, uputio je iz zloglasnog logora u Dahahu (pred kraj Drugog svetskog rata), dragocene reči Srpskom narodu kroz tamnički prozor : on je, među prvim Srbima, najeksplicitnije prozreo demoniju Evrope! Oslobodio nas je iluzija o Evropi. Evropa je daleko od toga da uspostavi Majku Evropu, da je sabere, omoća, osvemoća i vaskrsne. Da je sposobna za to, ona bi "podržala" one ličnosti i pisce, recimo, sa Balkana, i iz Srbije, koji već uveliko zidaju kulu novoga sveta i nove istorije na temelju unutrašnje - najunutrašnjije - jednakosti svega, ili raspetosti svega!
Mi znamo o Evropi ono što znamo o sebi, i ne znamo o Evropi ono što ne znamo o sebi.
Evropa meće zaborav na Balkan i Srbiju, da jedno drugom još nepoznatiji budu! Zar to nije i apsurdno i nedopustivo?
I na jugoistoku Evrope i u srcu Evrope ima mnogo zalutalih zrakova na zemlji, koji se ne poznaju dovoljno, koji se ne poznaju uopšte! Živa tradicija Balkana i Srbije i kulturno blago ne boji se lopova i palikuća : njihovo blago čuva se samo i ne beži od njih.
Suncokreti su naravno privlačniji od današnje Evrope, jer su verni Istoku : oni su ukrutili svoje vratove i fiksirali oči poput božanstva i ne mare za Zapad! - Evropa prolazi preko Balkana i Srbije ko rabaxije života svu noć pored groblja i ne vidi ništa i kao da ne oseća ništa, no samo ponavlja tropare diktata i uslovljavanja, koji umrtvljuju...Nije čudno što običan narod više ne očekuje pomoć od Evrope, već od duhova svojih mrtvih. Mrtvi znaju istinu...Duhovi o nama više brinu nego beli demoni Evrope...
(....)
- Evropa nam možda može pomoći, naravno, ne čitava, ako pre toga sami sebi pomognemo. Na stotine hiljada naših ljudi je otišlo trbuhom za kruhom i našlo posao poslednjih decenija u Nemačkoj, Austriji, ima ih i u Francuskoj, Italiji, Švedskoj i drugde. Najviše ih je u Nemačkoj i Austriji. To je činjenica. Milioni ljudi u Srbiji i Crnoj Gori živi, direktno i indirektno, od onoga što zarade članovi njihovih porodica u Nemačkoj i Austriji. To ne treba zaboravljati. Ne treba zaboraviti ni ostale istorijske okolnosti, odnose Srba sa Austrijom i Nemačkom u prošlosti. Istorija, trgovina, kultura, život i privreda su nas upućivali jedne na druge. Afirmacija srpske kulture u 19. veku ušla je preko nemačkog jezika. Treba zaboraviti traumatska iskustva iz prošlosti, raditi više na onome što nas zbližava. Nemci Srbima mogu pomoći u svakom pogledu mnogo više od ostalih evropskih naroda, daj Bože da se to i dogodi! Dunav može postati reka zbližavanja...
Verujem da će doći vreme kada ćemo moći da putujemo kroz Evropu bez viza i pasoša, samo sa ličnom kartom. Doćiće vreme zračnih, prozračnih granica... Ne samo Dunav, već i kultura, može ubrzati međusobno prihvatanje i razumevanje. Mi imamo šta da prihvatimo od Nemaca; mi treba da se duboko zagledamo u sebe, i već to činimo, čini mi se; dosta je bilo anarhije i stihije, lutanja i traženja : sa boljom i racionalnom organizacijom celokupnoga rada i života, mi se možemo izdići iz provalije u koju smo se survali. Bog nam je dao izuzetno podneblje, žilavost; ono što je srpski narod izdržao poslednjih deset, ili poslednjih pedesetak godina, druge bi narode dokusurilo. Srbi imaju izvanrednu sposobnost prilagođavanja, na koju kao da su zaboravili! Društvo treba promeniti i prema čoveku i prema izvesnim principima. Srbi nisu najproblematičniji narod u Evropi i na svetu. Njihovo nacionalno i državno pitanje nije rešavano kao što je učinjeno sa drugim narodima. Srbi nisu istrebljivali nacionalne manjine; Srbija je država građana i već na izvestan način Evropa u malom. Ono što je Srbiju unazadilo na mnoge godine to su recidivi tzv. komunizma, ili istorijsko kašnjenje i odlaganje temeljnog procesa demokratske i ekonomske reforme.
Ratom ništa ne možemo rešiti; diplomatijom i reformama, prilagođavanjima odnosima u svetu, možemo - sve.
Srbi su u principu pitom, trpeljiv i gostoljubiv slovenski i hrišćanski narod; u trenucima istorijskih lomova i potresa i egzistencijalne ugroženosti, iz srpskoga grma se ispile i atipični Srbi; jer nekontrolisani istorijski povodnji, kao i oni pravi prirodni, izbace svašta. Srbiji treba ukinuti sankcije da bi stala na noge, osvestila se od silnih šokova, bede, iznurenosti i gladi, i vratila se sebi, svojoj kulturi i najboljoj demokratskoj tradiciji. Istočnoj Nemačkoj je padom Berlinskog zida dozvoljeno da se spoji sa Zapadnom; zašto i Srbima iz Bosne nije dopušteno da se spoje sa Maticom? Evropska i svetska politika se služe različitim i lažnim aršinima, a oni su mrski Gospodu. Osveta Evrope i sveta i svođenje Srbije na tzv. turski Beogradski pašaluk nije pametno rešenje, predstavlja regresiju i vraćanje na staro i preživelo. Ironija je da se na Balkanu tiho i diskretno, uz pomoć jedne od najmoćnijih hrišćanskih država sveta, uspostavlja ponovo bivše osmanlijsko tursko carstvo. To ne može biti dobro ni za koga!...

(.....)
- Sudbina - da, fatalisti veruju da ona postoji. Čoveku je dato, međutim, da može uticati na nju, a jedan od najboljih načina je da joj se ne opire. Ovde se to teško shvata.
Sinoć sam video film "SIBIRSKI BERBERIN". Jedan od najboljih filmova koji sam ikada u životu video. Mogao sam ga i ne videti, mogao sam, recimo, ne dao Bog, umreti pre toga! Žao mi je što autora ne poznajem lično, što ga, možda, nikada neću upoznati. Kao što sam kasno upoznao i pokojnog doktora V. Stanojevića - prijatelja iz Prvog svetskog rata moga dede po ocu Stanka Lukića. Stanojević je, kao vojni pitomac Kraljevine srbije, završio studije medicine u Rusiji, nekako u vreme koje se poklapa sa radnjom filma Nikite Mihalkova! Pred sam kraj života (proleće 1978. godine) pričao mi je o danima svojih studija u Rusiji, iako je mene tada zanimalo više nešto drugo...Nisam mogao da zaboravim doktora Stanojevića, kao što ne mogu da se oslobodim utiska ushićenja filmom "Sibirski berberin".
Eto, to je moja sudbina : ne mogu da zaboravim. Često sam toliko opsednut umetnošću mahagonija i stvari koje su nadživele svoje majstore i sopstvenike, da mi se ponekad čini da ništa drugo i ne postoji. Veliku, ogromnu i besmrtnu Rusiju nikada nisam video izbliza, uprkos tome što sam zašao u pedesetu! Juče sam razgovarao sa jednim poznanikom, graditeljem hidrocentrala, čovekom u godinama, koji je proputovao svet sa našim najvećim firmama : video je Rusiju, živeo u njoj, kao i u Libiji, Panami. Panama mu je ostala u najlepšoj uspomeni. Ne bih mogao reći da sam rusofil, jer koliko bih želeo da proputujem Rusiju, toliko bih voleo da vidim i Kanadu, Ameriku, naročito Jučnu Ameriku, Australiju, Indiju, Kinu i Sumatru.
Da li ću ikada putovati prekookeanskim brodovima? Da li ću videti Atlantski okean, Tihi okean? Pa čak i Pariz, London? Meksiko? Brazil?
Mlađeg sina sam jutros ispratio na jednodnevni školski izlet na Maljen; dao sam mu samo 20 din. za xeparac : meni je moj otac davao više u sličnim prilikama. Moj mlađi sin je opsednut vozovima, putovanjima; iako mu je tek četrnaesta, vodiću ga da pogleda "Sibirskog berberina" : velika umetnost je nezaboravna i lekovita. Mi smo zaista imali iluziju da smo imali velike reditelje; "Sibirski berberin" me je oslobodio te slatke iluzije. Možda upravo neki naš veliki filmski reditelj upravo odrasta; i možda ću imati prilike da ga upoznam i da sarađujem sa njim, makar kao starac. Znam kakav bi se filmovi mogli napraviti po mojim tekstovima "Zamka za ptice", ili po romanima "Liturgija", "Ujkin dom", "Trgovci svetlošću"; shvatio sam to gledajući "Sibirskog berberina", gledajući scene kada se napija ruski general i upravnik vojne akademije na periferiji Moskve...
Pripadam generaciji nesrećnih ljudi, koje je nesrećna politika - domaća i svetska - zatvorila u užasan geto, nalik na logor. Ne da ne mogu putovati u Rusiju, Grčku, Francusku, Ameriku, nego često, zbog toga što su međugradske autobuske karte skupe, ne mogu putovati ni u severoistočnu Srbiju. Moja generacija je poražena, moralno i materijalno ; moja generacija je porobljena, saterana u živo blato današnjice bez izgleda; sva su prava merila pogubljena, caruje politički tendeciozni kič, manje vredna dela; svuda su najvidljiviji samozvanci.Uistinu je malo hrabrih ljudi. Najvidljivija je gomila, gomile, koja nije obaveštena o zbivanjima, koja ne zna šta se dogodilo i šta se još uvek događa. Kako se kao umetnik angažovati u ovoj močvari i u ovom blatu, u kome caruju krvožedni aligatori? Demokratiju su ovde pogrešno shvatili, još pogrešnije propovedali : gadim se kad se setim šta se sve izdogađalo poslednjih desetak godina : svi su se bavili time da jedni drugima opišu i izmere rep! Đavoli su đavolima tražili rep i našli su - rogove! Poraženi smo, i poražen sam. Svet nas nije shvatio, i nismo mu pomogli da nas shvati. Svet je prihvatio latinsko iskustvo Divide et impera! Narod se pomirio sa narodnom poslovicom Sjaši Kurta da uzjaše Murta, i tako su sentence i narodne poslovice sahranile mnogo toga. Da li se u takvoj paklenoj klimi mogao razviti uzvišeni karakter umetnika? Ne. Mnogo je češće nešto drugo : savršen razvoj udvorica, čankoliza, lažova, beskarakternih individua. Srbi nisu specifičan i najproblematičniji narod u Evropi i svetu, oni su, kao i drugi narodi, prisilno uvedeni u komunizam, imali veliki društveni problem, i još ga uvek imaju, čini se da već godinama nisu izabrali racionalan i razuman način za njegovo rešavanje, sa rešavanjem svog najvažnijeg problema. Zato što nisu izabrali najrazumniji i najkraći način za rešavanje svoga najvažnijega nacionalnog, istorijskog, egzistencijalnog, privredno - ekonomskog i političkog problema, oni na svet ostavljaju sliku najproblematičnijeg naroda. Mislim da sam odgovorio na niz postavljenih pitanja, koliko je to moguće u mojoj moći; uveren da smo izgubili mnoge godine uzalud, kao narod i država, da smo za samo nekoliko godina pri kraju XX veka izgubili dva veka blistave istorije. I u Rusiji su se poslednjih godina dogodile mnoge loše stvari, u Rusiji iz koje je krenula opaka epidemija boljševizma koja je rovašila XX vek, ali Rusija se, možda, ipak snašla, iako ni u njoj ne cvetaju ruže, dok u Srbiji buja paprat, bela kuga i propadanje kojem se ne vidi kraj... Srbi, pritisnuti bedom i nestajanjem i neizvesnošću pred budućnošću, obraćaju se duhovima svojih mrtvih za pomoć, ne Svečoveku, Mezimcu istorije, ravnom prvencu. U Srbiji se šire i napreduju groblja, groblja ratnika, groblja jedinaca, novinara, kameleona i čitav narod je raspet između tri razbojnika : neopisive bede, groma i kuge. Srbi su daleko od toga da žele da poližu sve izrečene laži...
(....)
- Ne mislim da je "beskrajan spisak naših vrlina", naprotiv! Naprotiv!
Mnogo je ljudi koji su usamljeni, izdrobljeni, beznadni, maskirani, otuđeni, samozaboravljeni, okovani - sami su sebe okovali. Mnogo je više zlomislilaca, i Bog je raspet u njima. A koliko tek ima budala i lažova sa skiptrom mudrosti, i u njima je Bog raspet! Pravi sveci u ovoj zemlji, jesu oni obučeni u ludačke košulje stida, i u njima je Bog raspet! Zlo je u ovu zemlju prokrijumčareno uz pomoć književnika i fariseja, i svetskih probisveta. Dok je ova zemlja imala stanovnike koji behu seljaci, ona je imala dušu. Kada su seljaci dovedeni u gradove, počelo je masovno kvarenje ovog naroda. Ja prezirem iz dna duše naše najveće književnike i umetnike, jer među njima ima mnogo zlodetelja pod skerletnom togom slave : Bog je raspet u njima! Ti sinovi pobunjeni protiv Oca, napravili su od Oca i Oceva servilnog izmećara sinovima! Unucima tih ljudi, sinove ne vredi ni spominjati, puca prsluk za Boga! Ovde je decenijama suvereno vladala jedna pseudo nauka dovedena do vrhunca u ponižavanju Boga. Koliko ovde ima onih koji nisu grešni i koji su svesni svojih grehova i imaju volju da svojevoljno iskupljuju svoje grehe? Ovde se većina obrela na kružnom putu, kojim mnogi idu čak i kad se ne kreću. Svi se vrte u krug. Ko još ovde ima snage za podizanje poniženoga Boga, za tu jednu jedinu stvar koja je veća i od Boga, i nesravnjeno veća od zemlje?
Sećate li se paradoksa od pre nekoliko godina : ni crkveni list "Pravoslavlje" nije hteo da objavi Vaš razgovor sa mnom povodom izlaska moga romana "Liturgija"!
Uprkos svemu tome, ja nisam izgubio veru : znam da svakoga trenutka poneka nova zvezda baca pogled na nas! Znam da život naš nije jedan bizaran dan u večitom sumraku, nego jedan bizaran sumrak u večitom danu. Ateizam, nametnut raznim sredstvima, poguban je po ovaj mali narod pravoslavni.
Da se ovde bar malo Boga boje, bilo bi manje stravičnih prizora Raspetog Boga u svemu! Ateizam je omogućio kreature i jadna bića, laž u lažovu, krađu u lopovu, vatru u palikući, nagon rušenja u osvajaču, blud u bludniku, strah u strašljivcu, puzavost i otrov u zmiji, trulost u jabuci, sebičnost u jazavcu, prolaznost u boru, usamljenost u lisici, poraz u ptici, nesrećno u ribi, mrtvo u groblju...Ne mogu Srbi pomoći sebi, a ni drugima, ako ne pomognu svemu. A svemu će pomoći misleći o Svečoveku... Velimirović je u svoje vreme pisao: "Svečovek je Majka Luciferova, koja se dla od sina poniziti, iseckati, smanjiti, stesniti, popljuvati i raspeti, sve iz materinske ljubavi prema sinu".
Poslednje je vreme da se u ovom narodu rodi svetac, sirak među siracima, koga možda u prvo vreme i neće prepoznati, koji neće živeti samo od svojih reči, i koji će zabranjivati svakome da zarađuje novac prodavanjem reči i misli. Nego će živeti onako kako nalaže i sebi i drugima, radeći neki sazidni posao...Reči i misli nikada nisu bile ničije zanimanje, već životvorna muzika svakoga zanimanja, pa i onoga najneznatnijega...

(.....)
- Svečovek je jedna jedina Ideja ili Istina, iz koje proizilaze sve druge. On je blizanac svega, sem Boga. On je sin čovečanstva, a ne jednoga čoveka i žene, jednoga plemena ili naroda. On je svetiljka u tminama. Kad srpski narod, kad njegovi najbolji i najgori ljudi nauče ovu bajku, naći će blizanca, koga traže, i mir, koji je kao sen nevidljivo kasao uporedo sa svakim sedamdeset godina, sedamsto godina. Čoveku je data jedna majka i jedan otac, a blago onima koji živeći steknu dvadeset ili trideset. Ne vredi poginuti za otaxbinu, već za bajku materinstva i bratstva, koju sunce koje hiljadama godina kruži iznad čovečanstva od pamtiveka do danas dobro zna i poštuje, a koje ljudi koje smo znali ili nismo slute ali uglavnom potcenjuju!...Glupo je poginuti, ali je još gluplje živeti u takvom neznanju i takvom samozaboravu u kojem današnji čovek živi...Život je večan i neprolazan, neka je blagosloven!...

(....................)

- ...Nije li pokretanje časopisa ZAVETINA, u ovom trenutku, donkihotski, gotovo apsurdni čin?... Može li biti sreće u pokretanju novog časopisa?


Smatram tvoja (naknadna) pitanja dobronamernim.
Neodvojiva je sudbina književnih časopisa od sudbina urednika,
saradnika i društva u kojem izlaze. Većina današnjih književnih časopisa mene podseća, na žalost, na mrtve reke. Uzmi bilo koji od književnih časopisa u Srbiji i Crnoj Gori : da li vidiš da se negde ribice praćakaju u tim rekama? Ja ne vidim.
Da li uopšte u tim rekama ima više živih ribica? Da li su se možda povukle na dno? Da li su srećne? Naravno, nemoj mi spočitavati staro Čuangceovo skeptično zapažanje da je čoveku nemoguće da utvrdi u čemu je sreća riba.
Princip o srednjem. Zlatna sredina. Tako se na evropske jezike prevodi jedna od Konfucijevih knjiga ČUNGJUNG ("centralna harmonija"). Da li danas ne postoji nikakav moralni društveni poredak? Šta je moralni život? Da li je i sada isto kao u Konfucijevo doba? Pogledajmo oko sebe. Ne samo na književne časopise. Uopšte pogledajmo. I danas plemenite prirode žive suviše visoko, daleko iznad obične moralne biti; a neplemenite prirode ne žive dovoljno visoko, ne žive prema svojoj običnoj istinskoj biti. Isto je kao pre dve hiljade godina, kako bi rekao Konfucije: " Nema nikoga ko ne jede ili ne pije. Ali malo ih je koji zaista osećaju ukus".
"Zavetine" računaju na tu manjinu. Časopis bez vizije i težnje prema centralnoj harmoniji je sličan mrtvoj reci. Čemu još jedan mrtav mutan tok?
Bog je dao ljudima ljudsku prirodu; ispunjavanje zakona ljudske prirode je ono što je Konfucije nazivao moralnim zakonom. Negovanje moralnog zakona je ono što je nazivao kulturom. Ko delovanje toga zakona može izbeći ma i u jednom trenutku svoje egzistencije? Moralni ljudi bde strpljivo i uporno nad onim što očima ne mogu da vide i plaše se, puni su strahopoštovanja prema onome što ušima ne mogu da čuju.
"Ne postoji ništa očiglednije od onog što ne može očima da se vidi i ništa opipljivije od onoga što ne može čulima da se oseti. Stoga moralan čovek bdije nad svojim skrivenim mislima.
Dok se strasti, kao što su radost, ljutnja, bol i zadovoljstvo, ne razbude, to je naša središna bit ili moralno biće... Kada se te strasti razbude i svaka od njih i sve zajedno dostignu svoju (odgovarajuću) meru i stepen, to je harmonija ili moralni poredak... Naša središna bit, ili moralno biće je velika osnova postojanja, a harmonija ili moralni poredak je univerzalni zakon u svetu.
Kad se naša istinska središna bit i harmonija ostvare, svemir tada postaje kosmos i sve stvari postižu svoj puni razvitak i rast" - tako je pisano davno, predavno.
Zavetine su pokušaj da se nađe Centralni ključ za naše moralno biće koje nas sjedinjuje sa univerzalnim poretkom, i to je ono najviše što one
mogu postići. I što čovek može postići. Tokom mnogih vekova ljudi su retko kada bili sposobni za to. Ja imam viziju tridesetak broja Zavetina.
Zavetine će od prvih brojeva ustupiti skroman prostor ljudima koji su celog života tražili centralni ključ svoga moralnog bića, ljudima koji su spremni da kad se dočepaju nečega što je dobro, prihvate to sa svom snagom i nikada više to ne gube. Zavetine ne jure i ne moljakaju svoje eventualne saradnike.
Aktivna je svuda i kulja kao bistra voda iz planinskog izvora - jačina duhovnih snaga u svemiru. "Nevidljiva oku i neopipljiva za čula, sadržana je u svim stvarima, i ništa ne može izbeći njeno dejstvovanje".
Zavetine su namenjene autorima koji imaju APSOLUTNO ISTINSKO JA. Stvaraocima koji mogu na svetu da ostvare svoju sopstvenu prirodu. Jer oni koji mogu da ostvare svoju sopstvenu prirodu, "mogu ostvariti prirodu drugih; samo oni koji ostvare prirodu drugih, mogu ostvariti prirodu stvari; oni koji ostvare prirodu stvari, vredni su da pomažu Majku Prirodu u rašćenju i održavanju života, ravni su Nebu i Zemlji".
Sveobuhvatan uticaj mogu ostvariti samo takvi tvorci ili stvaraoci, takav časopis.
Nema književne istine, istine uopšte, ako autori nemaju svoje apsolutno istinsko ja. Gde ima apsolutnog istinskog ja ima i apsolutne ili neuništive istine. Istina je dragocenija od laži jer je više od "ostvarenja našega bića; pomoću nje stvari izvan nas imaju egzistenciju. Ostvarenje našeg bića je moralno osećanje".
Kao urednik, ja sam znao da ću nastojati da ne uradim ništa zbog čega bih pocrveneo, pa makar me i samo tavanica posmatrala. Zar je , u početku bitno, da li će se Zavetine štampati u dvadeset pet, dvesta pedeset ili pet stotina primeraka? Naravno, dobro bi bilo da mogu biti objavljene u što većem broju primeraka.
Književna istina je večna i neuništiva, eto, to posebno podvlačim, služeći se rečima jednog istočnjačkog mudraca, koji je na najjednostavniji način umeo da izrazi najsloženije stvari sudbine i postojanja. "Budući večna, ona postoji sama sobom. Budući da postoji sama sobom, ona je beskrajna. Budući beskrajna, ona je prostrana i duboka. Budući prostrana i duboka, ona je transcendentalna i inteligentna. Zato što je prostrana i duboka, ona sadrži celokupno postojanje. Zato što je transcendentalna i inteligentna, ona obuhvata celokupno postojanje. Zato što je beskrajna i večna, ona ostvaruje ili usavršava celokupno postojanje. Po prostranstvu i dubini, ona je kao Zemlja ..." Pokretanje časopisa, danas, i ovde, je više od književnog kaprisa jednog urednika i pisca. Ja nemam bogatu tetku kao Miroslav Krleža; niti nasledih pozamašno nasleđe, čiji jedan deo reših da potrošim na svoj vanredni ili hazarderski kapris. Ja samo hoću jedan zaista novi časopis koji će odbacivati ili pokušavati da izbegne četiri stvari : samovolju u mišljenju, dogmatičnost, uskogrudost i egotizam... Zavetine nisu još jedan časopis za one ljude i čitaoce koji ceo dan ili noć hodaju s punom stomakom i praznom dušom. Ni u snu ne sanjam da ispravljam prošlost. Saradnici i oni autori koji čak imaju i lep talenat, ako su gordi i sebični, neka ne šalju svoje rukopise na adresu Zavetina...
Mnogi jurodivi zaslužuju veće poštovanje od savremenih uobraženih pisaca i umetnika. Jurodivi i umetnost će uvek postojati; mogu umreti najveći pisci, mogu se i likvidirati, ali niko ne može ubiti ambiciju u čoveku...

(...)
Sve je više prosjaka, ali i jurodivih Boga radi. Čini se da su jurodivi gušće posejani po gradovima, velikim i malim. Nego po selima, oko manstira i crkava. Sve svoje, kao puž kuću na leđima, nose sa sobom. Spavaju po parkovima pod otvorenim nebom, po šumicama; nalaze hranu u kontejnerima; sablažnjavaju svet. Prljavštinom, zapuštenošću. Vinogradarski i drugi puževi deluju vedrije, sedefnije od jurodivih. U stvari, svi izbegavaju da se izbliže zagledaju u lice ili u figure, u prtljag jurodivih. Kao da se boje kakve zaraze. Da li zbog povećanja broja jurodivih treba biti tužan? Gde su oni bili pre desetak ili dvadesetak godina? Gde su se skrivali? Gde su ih skrivali? Kako su nestajali? Kao ptice nebeske? Nema ih na vašarima, na zavetinama. Ko zna : možda baš povećanje broja jurodivih predstavlja predznak istinske i tihe obnove drevne Srbije, iskonske? Koliko poznajemo Srbiju i Crnu Goru, sve njene pokrajine, zabiti i buxake? Da sam penzioner, krenuo bih kao jurodivi s kraja na kraj Balkana i opisivao šume, sela, ruševine, salaše, napuštene rudnike i puteve zarasle travom... Kao urednik Zavetina, znam, uputiću gotovo očajnički poziv pozvanim piscima da se pozabave istinskim opisima svakog kuta naše zemlje. Naši značajni pisci ( Isidora i Crnjanski, Božović...) ostavili su izvanredna svedočanstva o krajevima koje su proputovali, upoznali, doživeli... Mi tako malo znamo o sebi i svim našim pokrajinama... Kod nas je tako neuravnoteženo poznavanje svoje zemlje i sveta...Kod nas je mnogo književnosti koja liči na pravu književnost a nije prava književnost...Kod nas je mnogo lažnih xentlmena, brbljivog sveta, veštih pričala udvoričkog izgleda. Žena i neobrazovanih ljudi sa kojima je teško izaći na kraj...
U poređenju sa njima ćutljivi jurodivi deluju iako zastrašujuće kao sveci...
Zavetine neće podsticati neostvarljive političke ambicije, neće se ulagivati ni narodu, smatrajući ga herojom i vrhunskom vrednošću, ni vladaru i njegovim službenicima, najgrublje rečeno. Ni dobrim ni lošim građanima. Neće podsticati vladara da pobije sve loše građane i udruži se sa dobrim građanima. Konfucije je znao : "Zašto bi vladar zemlje pobio loše građane? Ako želite ono što je dobro, i narod će postati dobar. Karakter vladara je kao vetar, a karakter običnog naroda kao trava, i trava se savija prema vetru".
Isti mudrac je još govorio : "Kad sam vladar radi ono što je pravo, imaće uticaja na narod i ne izdajući naređenja, a kad sam vladar ne radi ono što je pravo, sva njegova naređenja neće biti ni od kakve koristi".
Rekao je i ovo : " Ako vladar ispravlja svoje ponašanje, lako će vladati, ako ga ne ispravlja, kako onda može ispraviti ponašanje drugih?"
Eto, to su stare istine kojih se vredi podsećati s vremena na vreme....Nisam ušao ni u jednu od partija devedesetih; sad vidim da je to dobro. Proživeo sam dobar deo svoga veka kao bibliotekar, možda lažni bibliotekar; nikada se nisam udvarao nikom, ne novopečenim bogatašima. Uvek sam sa izvesnim podozrenjem i sumnjom prilazio preko lako izrečenih reči i obećanja. Biti opozicionar trivijalnom, preživelom, prilagođenom i mimikričnom činilo mi se uvek privlačnije, iako teže, napornije. To košta. Prava opozicija mora imati i svoju pravu opoziciju. Stvaraocu je, čini mi se, pre mesto tamo gde se kritikuje sa valjanim argumentima, nego na položajima šefova partija, ili zamenika partija. Kad neki mlađi pisac hoće da bude ono što je nekada bio neki stariji njegov kolega (Ćosić), to me ne zanima...Privlačnije je za jednog istinskog pisca da dovodi u ravnotežu unutarnja osećanja ljudi sa njihovim spoljnim ponašanjem, da se bavi istinskim poslom obreda i muzike...Svi časopisi u ovoj zemlji izlazili su ili još uvek izlaze o tuđem ruvu i kruvu, pa su time i tetovirani. Zavetine nisu...

(Početkom leta 2000. ) Miroslav LUKIĆ*


* (Sa Miroslavom Lukićem razgovarao : Batrić CEROVIĆ. Delovi ovog razgovora objavljivani su, prvi put, u beogradskom časopisu SAVREMENIK PLUS 55 - 56 - 57 / 1998. i ZAVETINE Plus ultra, 13 - 14 / 2000, str. 213 - 244)

Objavljeno u knj. Istočnik, 25. knjizi UMETNOSTI MAHAGONIJA
Beograd, Mobarov institut:ZAVETINE, 2002, 132 str.str. 31-47

Нема коментара: