Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

понедељак, 21. април 2008.

Roman o Anđujki (a) (045)

.... Pozornica Lukićevog romana je - balkanski trougao. Postoji čuveni bermudski trougao u kome avioni i brodovi i ljudi nestaju nepovratno i tajanstveno. Iz Lukićevog balkanskog trougla, nastaje tajanstveno nešto divno, što tek treba da dobije svoje ime i prezime. Ovo je knjiga kojoj bi se najviše obradovao da je živ jedan Jung - ne zato što je napisana tako da se čita bez daha, već zato što je pošla tragom Jungove intuicije o sinhronicitetu, pojmu ili fenomenu koji je važan za spoznaju ljudske sudbine i univerzuma koliko i Ajnštajnova teorija o relativitetu.
U knjizi ima niz primera sinhronističkih događaja. U tom smislu, Lukićeva knjiga ne samo da je nova i radikalan zaokret u okvirima ovogodišnje romaneskne produkcije domaćih autora, ona je književni događaj prvoga reda i u okvirima evropske i svetske književnosti .
"Trgovci svetlošću" je jedna čarobna knjiga, knjiga kojoj su preteče dela starih pesnika i starobalkanskog nasleđa, Lao Ce i Lajbnic, Jung.
I u tome je razlika, između Borhesa i Kuelja, i Lukića!
To što je stvorio Lukić nije psihološka rasprava o duši popularno pisana za milione čitalaca; to je pre svega literatura prvoga reda o suštini duše, koja "sadrži svrhu u svojoj prirodi, i njen se život sastoji u postizanju te svrhe". To nije zbirka zbrdazdola sabranih aocijacija kojima se oslobađa uobrazilja jednog pisca, naprotiv. Psiha u sebi nosi sve potrebne odgovore.
Ovaj pisac više podseća na umetnike Stare Evrope koji su vadili iz svagda spremne riznice, stvarajući sa mnogo više lakoće od modernih, ne gubeći pri tome svoju individualnost. Oživljavanje duha Stare Evrope u srpskoj kulturi nikada nije bilo dovoljno široko i solidno da stvori jednu plodnu tradiciju, ni u srednjevekovnoj književnosti, ni u književnosti dva poslednja veka. Trebalo je u balkanskim kulturama izgrađivati izvorni duh Helade koji bi bio dublji od helenizma velikog i bizarnog Laze Kostića, i šarmantnog dilentatizma "Vojislava Ilića i Vladimira Vidrića"....
Ta nesumnjiva "netradicionalnost", kako je umesno zapazila Anica Savić - Rebac, trebalo bi da bude podsticaj umetničkim dušama Balkana.
Dva srpska pesnika Miodrag Pavlović i Aleksandar Lukić, čije su umetničke duše devičanska zemlja za sve uticaje, učinila su za izgrađivanje starohelenskog uticaja u našoj kulturi i književnosti više od svih prethodnika.
Ali tek sa novim romanom Miroslava Lukića, "Trgovci svetlošću", koji je nastao uporedo sa strujama današnjeg polubarbarstva, umetničkoj duši pružen je hleb i vino, čovek i kosmos, stara Helada.
Miroslav Lukić kao da je našao reči koje dovršuju stari, a započinju novi kosmos.
I u njegovim izvrsnim esejima, i u njegovoj poeziji, koja je još uvek nedovoljno poznata najširem krugu čitalaca, Lukić ne skriva da je okrenut helenskom čarobnom bregu. A to je zato što su Heleni imali i rasu, i stil i religiju, što je kod njih uzdizalo slobodu i ličnost.
( "Dostojanstvo slobodne ličnosti, plemenita trezvenost kraj ekstaze, blagoslov večnog oblika oko najdubljih misli, to je bogatstvo Helade nad svim Orijentima. A kosmos koji je time stvoren, čudo i za bogove, do danas je najbolje utočište duhova. Jer bleda je senka prema helenskome, kosmos koji je stvorila hrišćanska duša, sama naga Psiha, bez pomoći ostalih bogova. A onaj što ga je stvarao renesans, veličanstven je ali nedovršen, prekidan sve bolnijim momentima. Teško je čoveanstvu da počne graditi nov kosmos, kad je ostavila jedan nedograđen..." Anica Savić - Rebac : HELENSKI VIDICI, Beograd, SKZ, 1966, str. 5)
Lukić je upravljao svoj osobeni pogled prema sudbini Stare Evrope. To je pogled mitski orijentisanog posmatrača: taj pogled je (kako jednom prilikom primetio T. Man ) ironično nadmoćan,"jer mitsko saznanje nalazi se ovde samo u posmatrau, ne i u posmatranom". Stara Evropa je čitav jedan zapretani svet koji se može shvatiti pomoću metafore.
Jer metafora je prenošenje značenja. Metafora je nezamenljivo duhovno oruđe. Hose Ortega je znao da metafora (u poeziji i nauci) nije samo sredstvo izražavanja, već i suštinsko sredstvo poimanja.
Lukić je romanom "Trgovci svetlošću" ušao u sam lavirint predanja Balkana i Stare Evrope, u delovanje arhetipa i na mnoge iz njih izvedene fenomene. Ušao je u samo carstvo majki i poezije. Dodirnuo je psihoidni činilac arhetipova, iskonski oblik sadržaja ljudske psihe kada ti sadržaji još nisu specifično psihološki, ili kada su pali s psihološke ravni i dodirnuli nediferencirano stanje prirode. U tom psihoidnom aspektu arhetipova, odigravaju se zbivanja koja izražavaju načelo sinhroniciteta. Tu psihološko postaje dublje od psihe, gotovo nepsihičko, gotovo razdvojeno od psihičkog aspekta prirode.
Arhetipski element je delotvorni činilac romana "TRGOVCI SVETLOŠĆU", i roman funkcioniše na nekoj teško uhvatljivoj razini koja je najverovatnije dublja nego što su svest ili intelekt.
Smisao glavna junakinja, Anđujka, u stvari doživljava na nesvesnoj razini lične emocije ili, dalje od toga, na istinskoj arhetipskoj dubini.
Čudotvorni kamen koji Anđujka nalazi na krovu planine i koji je vodi ka razrešenju je originalan, čudesan pronalazak pisca, a u stvari simbol je za arhetipski elemenat koji je postao delotvorni činilac u sudbinskoj situaciji, jer služi ponovnom kristalisanju i uspostavljanju situacije kao celine. Taj kamen je i simbol transuzročnog činioca. Taj kamen je i jedna velika metafora, sinhroniciteta, ili načela uređenosti koje se sreće u univerzumu bez obzira na uzročnu povezanost i dalje od prostora i vremena. Zbivanja u kojima je izraženo načelo sinhroniciteta u Lukićevom romanu ima mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Načelo sinhroniciteta u Lukićevom romanu na naročit način doprinosi čitaočevom razumevanju nijansi ljudske sudbine, kako u ličnom životu, tako i u istoriji i uopšte.
Čitalac Lukićev roman čita bez daha, i on možda neće odmah i posle prvog čitanja razumeti , središnji činilac (transuzročnost) , koji omogućuje da apstraktno načelo bude prevedeno u razumevanje zagonetki ljudskog postojanja. Zato je moguća jedna pomalo smešna situacija : i oni koji budu hvalili ovu knjigu, i oni koji je budu osporavali, neće baš biti sasvim sigurni o čemu je reč.
Čitaoci koji nikada nisu čitali Lajbnica, i ne znaju ništa o pojmu noosfere Tejara de Šardena, oni koji ne poznaju alhemičarska i esoterijska iskustva i Jungovo poimanje sinhroniciteta, Lukićev roman će čitati kao opojnu bajku o domu predanja.
Oni pak čitaoci koji su imali priliku da itaju JI ĐING, oni koji su već iskusili da je jedini pravi način da mogu da uđu u tok JI ĐINGA onaj posredstvom neuzročnog načela tumačenja, shvatiće kakvu je knjigu Lukić napisao.

Lukić je stvorio jednu gotovo neverovatnu povest o balkanskom trouglu iz koga se tajanstveno nazire romaneskni trijumfalni podvig sinteze onoga što se smatra najvišim dostignućem Zapada i Istoka. Niko nije bio facsiniran Orijentom više od starih Grka, ali niko nikada više nije tu fasciniranost transformisao u vlastiti genij. Lukić je stvorio jedan metafizički roman o prirodi i dušama balkanskoga podneblja. Priroda je za ovog pisca, kao i za stare Grke, "zgusnuta u mitska bića", a nije kao za moderne pisce domaće, evropske i svetske, svagda "nov predeo duše". Lukićev roman kao da je diktiralo čudo grčke mitologije, mitska bića beskrajno i neiscrpno bogata, kao sama priroda. Ta mitska bića je stvaralo "pulsiranje svih kosmičkih sila, sa umetničkima etičkih i intelektualnih, ona obuhvataju najširu domenu duše". Lukićev roman je ujedno praoblik i dopuna modernih pesničkih romana. Lukić je stvorio knjigu koja na neponovljiv način izražava "donju stranu" ljudskih iskustava. To je , kako glasi naslov poslednjeg poglavlja romana "Knjiga pepela, velikog vraćanja, snova i svetlosti". To je knjiga u kojoj su našle svog odjeka astrologija, magija, KNJIGA MRTVIH, JI ĐING i mnoge druge, izvučene iz drevnih, istočnjačkih i primitivnih kultura. To je knjiga koja pruža evropskom i svetskom čitaocu neuhvatljive ali bitne stvarnosti balkanskog ljudskog postojanja. Mnogi će je čitati i kao knjigu o snovima : između njenih korica (a naroito u okviru okvirnih poglavlja) nalaze se ključevi kojim se ona otvara. Ti ključevi su ključevi kojim se otvaraju i potvrđuju sinhronistička zbivanja i vrata učenja o prirodi ljudske sudbine, vrata koja su na Balkanu i u svetu dosad bila zatvorena.
(....) Lukić je, konačno, objavio jednu čarobnu knjigu, koju oni koji su je već pročitali kupuju i poklanjaju svojim prijateljima. To je, najverovatnije, bio jedini razlog da se rukopis pesnika, romanopisca, i esejiste nedovoljno poznatog najširoj javnosti pojavi u ediciji u kojoj su objavljeni, pored ostalih, i klasici svetske književnosti (Homer, Džojs, Beket, Kami, Čehov, Leopardi, Bulgakov, Andrić, Crnjanski, Bulatović...). Sve one barijere, koje je Lukić postavio između čitaoca i sebe u svojim prethodnim romanima, on je otklonio u najnovijem romanu "Trgovci svetlošću"...
Lukić je stvorio knjigu o jednom primitivnom balkanskom svetu i o iracionalnom, o snovima i magiji. Knjigu, koja ne izvestan način miri svetove, nebesko i zemaljsko, Istok i Zapad, moguće i nemoguće. Sam Lukić veli :
" Verovatno je bio duboko u pravu onaj Rumun koji je napustio otadžbinu i u Parizu postao slavan po prvim lekcijama mudrosti koja se stiče na grobljima, - onaj što je verovao da je, u suštini, jedini istinski svet primitivan svet gde je sve moguće i ništa nije ostvareno, doslovno iščupan iz rodnog tla, iz zemlje i onog primitivnog sveta, sa osećanjem slobode što je proizilazila iz svega toga. On je znao važnost sna, bolje od pesnika : San je tajna oveka, tajna života. On život ini mogućim. Potpuno sam uveren da bi, pisao je, kad bi se čoveanstvo sprečilo da spava, bilo pokolja bez presedana, istorija bi se završila..." (str. 17 - 18). Lukićev roman se otvara analizom jednog neobičnog sna koji je sanjao, i ta analiza ide Jungovim tragom, ojačana spomenutom Sioranovom argumentacijom.
Drugo poglavlje romana je, u stvari, moto iz jedne Jungove brošure o mrtvima, koju Jung nije objavljivao za života.
Pisac je sanjao neobičnu crkvu i u njoj, između svega ostaloga, lik pobožne žene iz naroda, Vlajne Anđujke, koja je i glavni junak najobimnijeg poglavlja u knjizi ČINI.
To poglavlje počinje raskošnim slikama balkanskog podneblja, obredom uoči Ivanjdana, kada se obilaze stočarske kolibe i kada po dvadesetak vlaških devojaka biraju između sebe, najlepšu...A završava se smrću Anđujke, mitske pramajke, smrću divnom a ne groznom, kako je obično opevaju pesnici i opisuju romanopisci. Što je, verovatno, bilo i očekivano od autora vanrednog romana "Dnevnika o Senkoviću" (1983) . ..
S. Ig. Mitrović


Aleksandar Lukić, Savatije Ig. Mitrović, Batrić Cerović: NA VETRU NA ČISTINI NA VISINI.
Mit i metafora. Opus Umetnost mahagonija Miroslava Lukića
Edition Sectio Caesarea,Paris - Mobarov institut, Beograd, 2000. 260 str. 21 cm. str. 153 - 157

Нема коментара: