Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

петак, 18. април 2008.

Živa knjiga. Bitni roman... (g) (42)

....ŽIVA KNJIGA, tako glasi naziv poslednjeg dela VELIKE MAGAZE, pisana je 1954. godine i dotiče se stvari vezanih za stravu i nesrećni uticaj najnovije istorije, s veoma kritičkim osvrtom na pogubnu ulogu njenog tvorca (J. B. Tita). Te delove je napisao pokojni pisar Mišljenović, kao veoma star i bolestan, najusamljeniji čovek na svetu, uzaludno čekajući na povratak svoga unuka, beogradskog novinara Bore Mišljenovića, iz zatočeništva na jednom od jadranskih paklenih otoka. (To je već tema UJKINOG DOMA, knjige zasebne koja sledi).
P. Mišljenović se kritički osvrće na poguban uticaj revolucija i prevrata na narod, porodice i pojedince. U "Svesci trećoj" ili DOMOSTROJU, onoj koju najavljuju prve četiri trube jerihonske, i Kraj, Filip Senković , "lažni bibliotekar", poziva se na Platonove prve proroke reči koje je izrekao hrast, na knjige bez budućnosti i na bitne knjige. Senković je učinio dostupnim RUSKI FOND DIJAMANATA ili BELEŠKE popa Nikolaja Jakuševa, i poimanja ruskog filozofa Rozanova, koji je znao da je "porodica najaristokratskiji oblik života". Rozanova koji je izrekao vrlo tačne ocene o domostroju, o Božijem gnezdašcu - koje je Rus i izbeglica, pop Nikolaj Jakušev , našao u Bosiljkovcu.
Lukić je napisao divne stvari o našem selu - predratnom, ratnom i posleratnom, i o reakcionarnosti svake revolucije, o propadanju sela i opština. Lukić zna da ne treba verovati beletristima i da se treba čuvati ruskog nihilizma. Beletristi i ruski nihilizam, doneli su u ovom veku pravoslavnima širom Azije i Evrope strašno vlastoljublje i sebinost, ak sadistiku bezobzirnost. Rusiju je otrovala književnost, navodi Lukić na jednom mestu misao Rozanova (str. 209) . Lukić zna da ne treba verovati onima koji ne teže idealu koji je suprotan njihovoj prirodi - onima koji su jedan deo zemaljske kugle učinili besmislenim.
Verujem da bi Lukićeva knjiga bila rado čitana i u Rusiji, posle svega što se dogodilo sa Rusijom, tokom čitavog ovog veka, a naročito poslednjih godina. U Rusiji se u ovom veku dogodila jedna strašna stvar, Rozanov je opisao sa nekoliko reenica : "Sa zveketom, škripom i kloparanjem spušta se nad Rusku Istoriju gvozdena zavesa. - Predstava je završena. - Vreme je da se oblae kaputi i da se vraćamo kući. Osvrnuli smo se. Ali, ni kaputa, ni kuća više nije bilo" (LITURGIJA, str. 210) .


Lukić je romanom LITURGIJA podigao te gvozdene zavese koje su bile spuštene i nad Srpskom, i nad Ruskom, ali i nad Evropskom istorijom.
Napisao je remek - delo, koje će samo sebi prokrčiti put: i kroz našu, i kroz rusku i evropsku, a nadam se i kroz svetsku književnost.
Lukić je napisao jednu univerzalnu knjigu. To je, samo na prvi pogled, knjiga o tragičnoj srpskoj istoriji i sudbini kroz vekove. Zemaljska i poznata istorija se u Lukićevom romanu LITURGIJA završava - zidanjem hrama Voznesenje Gospodnje. Zidanjem i osvećenjem.
To nije slučajno : pisac je tako još jednom podvukao neospornu istinu o nerazdvojivosti Crkve i Liturgije - Crkva postoji samo kao liturgijska zajednica ustanovljena na Tajnoj večeri Hrista Spasitelja.

Ta Večera je Tajna zbog neizrecivosti mističnog značaja samog događaja, a ne zbog nekih drugih razloga.
Sama grčka reč Liturgija doslovno kazuje da je to javno delo pobožnog naroda (Älaos" a ne bezbožni "demos") sabranog u Crkvi kao bogočoveanskoj Zajednici spasenja.

Lukić je, dakle, u svom romanu, prizvao liturgijsko biće čoveka, a sa njim istovremeno i "slovesnost, slobodu i druga osnovna svojstva čoveku upravo data da bi mogao da se nađe u liturgijskoj vezi s Bogom".

Zbog toga je to, a i zbog mnogo čega drugog, bitna i nesvakodnevna knjiga. Zbog toga je Lukić pisac od budućnosti. On je okrenut, koliko današnjem čoveku, toliko i budućem, Svevremenu i Svečoveku i Sveznačenju. I ta će knjiga, LITURGIJA , imati mnogo veći doprinos i duhovni uticaj na naš narod i na sve koji je budu pažljivo čitali i pročitali. To je knjiga o odgovornosti pred Bogom i ljudima, malo je takvih knjiga i u našoj i u svetskoj literaturi. Čak i duhovno neupućeniji čitaoci koji se susretnu sa ovom izvanrednom knjigom biće u prilici da shvate neodvojivost ovog romana od Liturgije. Čitanje ove knjige je pomalo i učestvovanje u zajednici Svetoga Duha, a time i učestvovanje u jednoj od najvećih Tajni - Tajni Priešća.
Može li se takva preporuka reći za bilo koju drugu knjigu naše književnosti u ovom veku? (...)
B. Cerović
Aleksandar Lukić, Savatije Ig. Mitrović, Batrić Cerović: NA VETRU NA ČISTINI NA VISINI.
Mit i metafora. Opus Umetnost mahagonija Miroslava Lukića
Edition Sectio Caesarea,Paris - Mobarov institut, Beograd, 2000. 260 str. 21 cm.
str. 147 - 148

Нема коментара: